“Ovako nešto je odavno potrebno Njemačkoj”, glasi skoro jednoglasan odgovor brojnih udruženja koja zastupaju interese migranata. Ona pozdravljaju ideju da se ostvarenje prava na boravak u Njemačkoj, koje se zasniva na 50 različitih propisa, obuhvati jednim zakonom i tako pojednostavi. Time bi i zvanično bilo priznato da je Njemačka useljenička zemlja. Osim toga bi se na taj način na samo useljavanje počelo gledati kao na nešto pozitivno, a ne kao na nešto što za Njemačku predstavlja opterećenje, smatraju predstavnici brojnih organizacija od kojih je DW zatražio mišljenje o ovom prijedlogu socijaldemokratske stranke SPD. Ipak, i među tim organizacijama ima razlika kako u procjeni same inicijative, tako i o tome šta bi mogući zakon trebalo da sadrži.
Humanitarni aspekt ispred privrednog
Mehmet Tanriverdi, predsjednik Savezne zajednice imigrantskih udruženja (BAGIV) govori u ime 1500 članova tog saveza. Za njega je kritično to što inicijativa u prvi plan stavlja potrebe tržišta rada u Njemačkoj. Tako bi ubuduće nečiji dolazak u Njemačku zavisio od broja bodova kojeg bi dobio po određenom sistemu procjene. Oni koji žele da se usele tako bi dobijali bodove na osnovu poznavanja jezika ili kvalifikacije. “Mi to ne smatramo dobrim, jer nisu sve izbjeglice visokokvalifikovane”, kaže Tanriverdi i dodaje: “Ne smijemo zapostaviti humanitarni aspekt i moramo i dalje biti velikodušni.”
On smatra da se kroz cijelu diskusiju provlači i jedna doza neiskrenosti. “I ja sam poduzetnik. Vjerujte mi da privredi i nije potreban toliki broj stručnih radnika koliko se na sve strane priča.” Time su pogođene sporedne privredne grane, poput njege bolesnika i starih osoba. Tanriverdi je skeptičan da će ova inicijativa o bodovanju useljenika imati uspjeha jer ona nije nova, a i ranije je bila neuspješna. On je uvjeren da se u aktuelnom prijedlogu ustvari radi prije o pokušaju da se otvori opcija za odbijanje migranata, čime bi ustvari trebalo da se privuku simpatizeri nedavnih građanskih inicijativa, oni koji su se pridružili pokretu Pegida ili desnopopulističkoj stranci AfD.
Obrazovanje u Njemačkoj je nezamjenjivo
Safter Cinar, predsjedavajući Turske zajednice u Njemačkoj, proučio je inicijativu SPD-a i smatra da se o njoj u principu “da diskutovati”. Ipak, ne bi smjela da se zapostavi obaveza privrede i obrazovnog sistema da školuju migrante, kaže on. “Ostaje i dalje potreba da se obrazuju migranti koji se već nalaze u ovoj zemlji.”
Cinar bi pozdravio kada bi novi zakon omogućivao prijem i takvih osoba koje nemaju zagarantovano radno mjesto. Loše bi bilo ako bi, kao u slučaju takozvane “plave karte”, preduslov za ulazak u Njemačku bio određeni stepen znanja njemačkoj jezika i visina plate koju će neko dobiti. To bi trebalo da se prepusti samom razvoju događaja i stanja unutar Njemačke, vjeruje Cinar. Zahvaljujući “plavoj karti” u Njemačku je od 2012. godine uselilo samo oko 18.000 stručnaka, što je daleko ispod onoga što je politika očekivala.
Budući proces, smatra Cinar, trebalo bi da omogući i doseljavanje članova porodice. “Bez tog elementa i bez transparentne procedure neće nastati ni kultura dobrodošlice”, strahuje on.
Brže do državljanstva
Za Bozkurta je važno odustajanje od simbolike da u Njemačku dolaze samo “gastarbajteri”
Aziz Bozkurt je zamjenik predsjedavajućeg u udruženju “Migracija i raznovrsnost”. On smatra da je dobra inicijativa SPD-a da se pojednostavi “šuma postojećih propisa”. I za njega je važno da cijeli proces bude transparentan. Preduslov za to je da se uspostavi baza podataka o kandidatima koja će biti dostupna kako poslodavcima, tako i onima koji žele da se usele u Njemačku.
U svakom slučaju mora da se poboljša procedura priznavanja stranih diploma. “To danas ne funkcioniše tako dobro”, kaže Bozkurt. Inicijativi SPD-a još uvijek nedostaje jasno određenje po principu “želimo useljenike, a ne samo njihovu radnu snagu”. Najbolji primjer za uzdržanost Njemačke po tom pitanju je proces dobijanja državljanstva. U Kanadi useljenici mogu da dobiju pasoš te zemlje već nakon tri godine boravka. “Njemačko državljanstvo možete da dobijete najranije nakon osam godina”, ističe Bozkurt.
Odlučujuće je istinsko učešće u društvu
Breškai Ferhad u krovnom udruženju pod nazivom “Nove njemačke organizacije” predstavlja migrante druge ili treće generacije. Oni se ne angažuju u korist pripadnika određenog naroda ili etničke grupe, nego za bolju integraciju svih migranata u njemačko društvo. Ferhad ističe: “Nama nije potreban samo novi zakon. Nama je potrebno useljeničko društtvo.” Ono što je dobro u inicijativi SPD-a je olakšavanje mogućnosti izbjeglicama da traže posao. Izbjeglice bi tako, bez obzira na ishod procesa kojeg su pokrenule u svrhu sticanja prava boravka, imale mogućnost da prvo završe školovanje, a potom i da potraže posao. Ipak, trebalo bi još proširiti mogućnosti izbjeglica za istinsku integraciju i učešće u životu društva, zahtijeva Ferhad.
Johannes Glembek vodi interesnu zajednicu koja predstavlja više od 60.000 stranih i studenata bez državljanstva, kao i njemačkih studenata stranog porijekla. On strahuje od toga da bi se mogli promijeniti i zakoni koji su već na snazi. A oni predviđaju da student, nakon što diplomira, ima pravo da 18 mjeseci traži posao u svojoj struci. Tek ukoliko ga nakon tog perioda ne nađe, mora da napusti Njemačku. Taj zakon, nažalost, ne uzima u obzir da je u pojedinim zanimanjima, poput arhitekte ili pedagoga, taj predviđeni rok jedva dovoljan. Stoga taj rok ne bi smio biti još kraći od 18 mjeseci, upozorava Glembek.
Farhad Dilmaghani, predsjednik inicijative “Deutsch Plus”, inicijative za “pluralnu republiku”, zahtijeva da novi zakon jače podrži projekte za migrante tipa “pomoć za samopomoć”. Dilmaghani negativnim ocjenjuje to što još uvijek polovina ljudi koja se useli u Njemačku, tu zemlju napušta već nakon godinu dana. “Potrebna nam je kultura ostanka”, smatra on. Prvi takav korak će biti poduzet 17.3.2015. Zajedno sa inicijativom “Deutsch Plus” će njemačko Ministarstvo vanjskih poslova intenzivirati potragu za kandidatima stranog porijekla koje će zapošljavati u diplomatskoj službi. Ona će tako održavati “raznolikost njemačkog društva”.
