Hoćeš li pisat pristojna pisma pritužbi koristeći odmjeren jezik – ne protesta, nikako! – korumpiranoj društveno-političkoj eliti ovog umjetnog entiteta zvanog Kanada, kojeg su davno ukrali od izvornih stanovnika? Ta elita su svi do jednog mrzitelji islama i muslimana i to je tebi poznato, Bošnjače.
Hoćeš li bit dobar, pokoran Bošnjak, umjeren musliman, civiliziran građanin zemlje čiji sistem sistematski ponižava tebe, tvoju vjeru i tvoj način života?
Gdje ti je plamen ponosne vjekovne duše i vjere, Bošnjače, da s tim pravdenim plamenom ponosne duše i vjere spališ u pepeo sve one koji ti snuju o glavi i istovremeno ti ponižavaju vjeru i izjednačavaju te s najgorim od najgorih?
Zašto puzat pred despotima i tražit pravdu od onih koji su gledali kad su te ubijali, silovali, pljačkali i izbacivali iz vlastitog sela, grada i države?
Zašto si se, Bošnjače, usukao i ufitiljio pred velesvjetskim kabadahijama? Je li zato da ih ne bi uvrijedio? Je li zato da ih ne bi ozlogrdio? Je li tebi, Bošnjače, jasno da ti sve njih vrijeđaš i ozlogrđuješ već samim svojim postojanjem?
Gdje ti je kičma koju su kanadski Srbi pokazali kad je njih 3,000 (to je bilo u novinama) stalo jedno do drugoga i prijavili sudsku tužbu protiv Kanade za suučesništvo u NATO bombardiranju Beograda 1999. godine? I njih tri hiljade su na koljena položili vladu Kanade. Ali oni nisu bili dobri, pokorni, umjereni hrišćani i nisu pisali pristojna pisma nego pisma otvorenih prijetnji. Vlada Jean Chretiena im je isplatila 35 milijuna dolara i dala pismo izvinjenja. Ali njima nije bilo važno što Chretien ili vlada misli o njima, i da li ih gleda u lijepom svjetlu ili ne.
Ti si, Bošnjače, stao uz mene, dva put, kad mi je trebala pomoć.
Ali gdje si bio, Bošnjače, kad sam ja prijavio tužbu, protiv petnaest vladinih funkcionera i ministara Kanade, za suučešće u genocidu Bošnjaka, u maju 2010. godine?
Bošnjak se usukao i ufitiljio.
Za odmazdu je Vlada Kanade, od Ureda Premijera Stephena Harpera, pa do policije glavnog grada Ottawe, organizirala otvorenu sezonu lova na Željka Milićevića i ta sezona još uvijek traje. Prvo su me, uz dvije posjete policije u mom domu i nekoliko posjeta policije u ondašnjoj službi, izbacili iz službe i to tako da su se spretno izognuli svim zakonima i propisima u vezi prava radnika. A onda su nastavili hajku da me se službeno proglasi neuračunljivim, i to se danas obistinjuje. Još me nisu dovršili, ali na tom uporno, detaljno i pedantno rade već godinama.
Da se razumijemo, Bošnjače – nisi ti meni kriv što su me izbacili iz službe, ili što sam prijavio tužbu protiv Kanade. Ali ti si kriv – ne meni nego sebi – kad nisi stao uz mene u podršci tužbe. Nije bilo niti jednog jedinog piska, niti jedne bošnjačke organizacije, niti jednog jedinog pojedinca da se isprsi uz mene.
A moglo se ih je savladati. Moja je tužba u Ottawi prouzročila paniku najvišeg reda preko cijelog njihovog korumpiranog sistema. Nikad nitko nije tužio Kanadu – i to u Kanadi – za suučešće u genocidu, a pogotovo za suučešće u genocidu muslimana. To je bilo nezamislivo ali sad o tome postoje sudski zapisi.
Vlada Kanade je pripremala obranu skoro šest mjeseci – daleko preko roka dozvoljenog za najavu obrane – i samim tim pokazala temeljnu slabost pred mojom tužbom. A da ne govorim da su u pripremanju obrane sakupili brda materijala kojeg se može okrenuti protiv njih, ali se neće, jer te nije bilo uz mene, Bošnjače. Prva violina kanadskog Ministarstva pravosudja je vodila tim od nekih dvadesetak u pripremi obrane i iz njenih faksova je bilo primjetno da su nervozni, frustrirani i uplašeni. Ja, sam samcat, sam tako poljuljao njihovu olupinu od broda da se je sve utišalo i onda je počelo praćenje.
Ali, kad se okrenuh na ulici, oko mene nigdje nikog, niti jednog jedinog Bošnjaka. Ja sam na ulici urlam za pravdom. Nije im bilo teško da me sliste.
A da si se ti digao i stao uz mene, Bošnjače, mi bi njih bili slistili.
Evo ti jednog primjera umjerenih Bošnjaka koji su sa hrvatskim kabadahijama iz Bosne
osnivali lobističku grupu:
Godina 1992.
Februar.
Negdje na svijetu.
Drugi kat zgrade.
Poveća soba.
Stol.
Na stolu telefon.
Hrpa ljudi.
Komentari.
„Vidi što rade u Hrvatskoj“.
„Bosna će im bit kolač“.
„Hajdemo izabrat članove upravnog odbora“.
Žurba.
Meškoljenje.
Nominacija kandidata.
Ante Čulo (pokojni): „A kojim jezikom ćemo mi to govoriti?“
Anto nije bio izbačen kroz prozor na ulicu.
Kandidati prihvaćaju nominacije.
Glasanje – hrvatski glasovanje.
Nominirani izjavljuje:“Srbi su svoje muslimane pobili“.
Izabran.
Gdje ti je kičma, Bošnjače?
Autor: Željko Milićević
