Živjeću vječno kao što je trebao i drug Tito u našim srcima, ali srca ko srca, kvarna i prevrtljiva roba

Neku noć gledao sam film “Her” sa Joaquinom Phoenixom u glavnoj ulozi. Film se bavi ljubavnim odnosom između ljudskog bića i kompjuterskog programa OS, čija je svrha da insan ne bude usamljen.

Jedva sam dogledao taj film, a nisam nikakav strog filmski kritičar, jer nisam filmski kritičar uopšte. Ne udaram u sve ure, tj. ne želim biti ništa izvan ovoga što već jesam, a i to mi je počesto previše. Problem je što danas svi hoće biti sve, zato je ovo doba procvata amaterizma i mediokriteta. I doba shizofrenije.

Jedva sam ga dogledao jer je spor i jer više volim pogledati kakav imbecilan film o meteorima, smakovima svjetova i takvim temama koje me jako razonode. U filmu “Her” insan se zaljubi u program, onda se program, pošto je hiperpametan, udruži sa drugim programima slične namjene i programi odjebu ljude odlazeći u daleke cyber prostore. A ljudi ko ljudi, navukli se i ostali sjebani. Kao da se ljudima teško navući na bilo šta.

Kontam napraviti mali muzej u stanu od punjača, adaptera, baterija, starih mobitela, HDMI, USB i svih svemogućih kablova. Jedan mali muzej. Jednu malu instalaciju ovisnosti. Jer sve će uskoro biti na punjenje. Kablovi će nestati jer Wi-Fi postoji već u bežičnim sklopkama za sijalice u sobi.

Onda ću sjediti danima i gledati u eksponate svoga muzeja i razmišljati gdje su sada svi ti SMS-ovi, koje sam odašiljao od Sjevernog do Južnog pola. Koji su putovali kroz srce planete, kroz lavu, ugalj, dijamant i naftu da bi došli do željenog cilja. Do cilja koji mi je tad i tad bio važan, a više nije. Jer je zauvijek negdje nestao u realnom svijetu.


I ne samo SMS-ovi nego poruke na mrežama, na Skypeu, gdje su sada svi mejlovi zadnjih petnaestak godina koliko se njima služim. Šta se dešava sa profilima mrtvih ljudi, jer meni stalno dolazi obavijest o rođendanu čovjeka koji je umro. Kompjuterski program ne zna šta se dešava u realnom svijetu i da je čovjek na čiji me rođendan upozorava već duže vrijeme mrtav.

Na kraju usporenog filma insan se vraća insanici, tj. prijateljici, sjednu na ivicu ravnog krova zgrade i tako se završava film, koji nije morao ni biti snimljen. Kao što ni mnoge knjige nisu morale biti napisane. Ali čudni su putevi “inspiracije” koja nagoni jadne ljude da postanu pisci ili ne daj bože “pijesnici”.

Toliko ima pijesnika na svijetu da se stidim što pišem poeziju. Ali mora se i to ponekad, kad nemaš živaca ni energije za dužu formu, onda možeš pomalo vježbati kondiciju i na manjem terenu, onom kojeg zaprema jedna duža narativna pjesma.

Otišlo je sve dođavola sa ovim socijalnim mrežama. Svi su navučeni i nema povratka unazad. Ako se želiš na neko vrijeme skinuti sa najpopularnije socijalne mreže, u zadnjem momentu te kompjuterski program upozorava, pokazujući profilne fotografije tvojih “prijatelja”, da će ti možda biti žao jer ih više nećeš vidjeti. Naravno, tu je opcija da se na mrežu možeš vratiti kad god hoćeš. I svi tvoji podaci će biti sačuvani. Tako se mnogi ljudi privremeno skidaju, ali potajno pate i čeznu za virtualnim svijetom kojeg su napustili. Po meni, ako jedeš govna, onda ih jedi do kraja. Jer to privremeno skidanje s mreže samo ojačava tvoju želju za njom. Kao i za flašom piva kad ne piješ mjesec i po dana, a prži sunce, asfalt se topi, i djevojke u ljetnim haljinama i te stvari.

Zato razmišljam da pobjegnem u neku poludivljinu. Kupim neki propali drumski restoran kraj neke zgodne, male rijeke. Sam uzgajam hranu. Imam vlastiti izvor energije i skinem se sa sistema izrabljivanja državnih firmi za vodu, struju itd. Ne baš u pravu pravcatu divljinu. Ali bez televizora, na kojem odavno gledam samo životinje, ljude rijetko. Bez konekcije. Neka crkne Internet. Može on i bez mene, kao Bosna bez Jugoslavije i Srpska bez Bosne itakodalje do subatomskog nivoa.

Samo što nikad ne bježim, a stalno razmišljam o tom bijegu. Možda sam premlad za takvo nešto, treba mi adrenalin i brzina gradskog života, koji te melje, puni gorčinom i jadom, nudi ti infarkt ili moždani, ili da te ledenica probije nasred Titove ulice.

Pa eto vas tamo onda kad pobjegnem, živite, dižite revolucije i kontrarevolucije. Bogatite se na račun glupave sirotinje, a svi smo mi baš takva sirotinja. Ja ću hvatati ribu. Kuhati vlastiti špinat. Sušiti sudžuk bez aditiva. Živjeću vječno kao što je trebao i drug Tito u našim srcima, ali srca ko srca, kvarna i prevrtljiva roba.

Samo da se oslobodim tog osjećaja da moram biti tamo gdje se nešto epohalno događa, zato nisam mogao promašiti jebeni rat. Kad dostignem takav nivo smirenosti, da ne kažem Zen-a, a već sam rekao, onda će me živo boljeti za realni i cyber svijet. Na velikoj ploči života će pored moga imena biti prazan okvir za profilnu fotografiju, što će značiti da sam sebe “izlogovao” iz društva ljudi. To je film u kojem želim glavnu i jedinu ulogu..

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.