U Beogradu će, odlukom Skupštine Grada, nići još jedan spomenik velikosrpskim agresijama na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, ovoga puta sa debelim patriotskim opravdanjem, biće posvećen srpskim žrtvama, odnosno Srbima koji su poginuli devedesetih godina. Spomenik će, kako se planira, biti otkriven na 20. godišnjicu operacije “Oluja”, u avgustu ove godine, a odbornici su odlučili po inicijativi Udruženja izbjeglica. Tako će se, sva je prilika, dovršiti svojevrsna memorijalna kompozicija vladajuće i nepobjedive srbijanske hipokrizije, započeta prije tri godine spomenikom kod beogradske Železničke stanice „svim žrtvama ratova i braniocima otadžbine na prostoru bivše Jugoslavije u ratovima devedesetih“.
Sve su uklapa, imamo mrtve heroje velikih epopeja, Opsade Sarajeva, Vukovarske operacije, Dubrovačke ofanzive, srebreničkog genocida, kosovskih ubistava civila, silovatelje i piromane, oni imaju svoj beleg u gradu u kojem je stolovao glavni štab monstruma. Sagrađen sa koljački inoviranom marketinškom idejom “za svakog ponešto, za nekoga sve”. A baš ništa ni za koga normalnog, za dezertere kakav nekad bješe, zaboravilo se, nije važno, i gradski menadžer. Nema spomenika Neznanom dezerteru, te srebreničkim žrtvama, kako su predložile Žene u crnom. Ništa za Miroslava Milenkovića, rezervistu koji se ubio između stroja koji odlazi na bojište i onog koji odbija da ide u rat (sačuvana je i preštampana jedino knjiga epitafa).
Ostaje samo profitabilna, prekrajajuća, uvlakačka ideja da treba zidati spomenik srpskim žrtvama. Zidajte, pošteno je i priznati, oni koji su bili protiv vaše poremećenosti, koji su palili svijeća za poginule u ratu, razvijali crni flor da se zaustavi vaše divljanje po Sarajevu ne mogu vas spriječiti. Pobjedili ste, bez obzira na one vaše neprežaljene gudure što ste ih s patriotskom tugom gledali u dejtonskoj bazi. Pobjedili su optuženi, imaju se čemu radovati njihovi sljedbenici. Pa i spomeniku.
Jeste, morbidno je, ali dozvoljeno.
Dovršiti, dakle, spomenkompleks, makar drugi segment locirali tamo gdje mu je mjesto, na ulaz u zgradu Srpske akademije nauka i kartografije. Da se namire izbjeglički glasnogovornici i nastavi grozničavi obračun sa istinom i ljudskošću.
Jednonacionalni predznak, spomenik samo Srbima? Zašto da ne. drugih je više stradalo, ali imaju svoj mermer, pa neka rade šta hoće.
Bez obzira na to gdje će gradske vlasti smjestiti spomenik, on će, sa intervencijom na Savskom trgu, činiti jedinstveni kompleks i jedino ga tako treba posmatrati; biće obilježje nove istorije, svojevrsnog nakaznog kontinuiteta neobuzdane, neskrivene krvožedne laži, po kojoj Srbija nije u ratu, iako njene državne formacije ubijaju, sakate, spaljuju, pljačkaju po Hrvatskoj i Bosni.
Pravosudni, tužilački, prije svega, kontinuitet nevinosti kreatora masovnih ubistava ljudi i poniženja žrtava, optuživanjem vikend desperadosa i netom mobilisanih razvodnika. Sudskim iživljavanjem, odnosno nastavkom mrcvarenja žrtava, ovoga puta žena i djece civila koje su ubile srbijanska vojska ili policija.
Ima li logičnijeg nastavka od podizanja spomenika sopstvenom zlu. Još samo da gradska komisija nađe zadovoljavajuće rješenje, ‘nako, razumljivo za narod što je preživeo. Da bude neki neostvareni artiljerac, u jeleku, anteriji, nevino da izgleda, ali odlučno, iako su ga ubili. Da bude već mrtav, a živ, kao i svi mi.
Da se zna da žalimo, ali da više nećemo da idemo k’o ovce na klanje, možemo i rakete da ispaljujemo. Konačno, ako i ne možemo, uvijek možemo da mrzimo. I da žalimo pored spomenika, neka se vidi.
