Morate shvatiti moju bol. Mog sina više nema’, kazao je za NYT drhtavim glasom i sa suzama u očima Islamov otac Yaken Aly. Sina je odgojio u Heliopolisu, popularnom dijelu Kaira u kojemu žive dobrostojeći pripadnici egipatske srednje klase, a bio je dovoljno imućan da ga pošalje u privatnu školu u kojoj je nastavu slušao na francuskom jeziku.
Islam je kao dječak sanjao o karijeri instruktora fitnessa pa je svakodnevno visio u teretani, nadajući se da će mu trud donijeti uspjeg, mnogo djevojaka i bogatstvo. No, u ostvarenju ciljeva je posustao pa se posvetio religiji, ekstremizmu, a u konačnici je završio na već spomenutoj fotografiji, a bilo ih je još, uključujući jednu na kojoj se smiješi pored nečije odrubljene glave na sirijskim poljima smrti.
“Jasno, praznici nisu praznici bez fotke s jednom psećom lešinom”, napisao je Islam uz jednu od fotografija koje je prošle godine objavljivao na Twitteru, koji mu je u međuvremenu ugasio profil.
Zapad nastoji zaustaviti rast islamskog ekstremizma i brutalna djela počinjena u ime religije, no nije Zapad jedini koji pokušava shvatiti kako je uopće do svega došlo – zašto mladići odgojeni u porodicama koje nikada ne bi podržale nasilje, a kamoli hladnokrvno ubistvo, odlaze u redove Islamske države ili al-Qaide. Riječ je o fenomenu koji u jednakoj mjeri, ako ne i većoj, predstavlja prijetnju muslimanskim nacijama iz kojih hiljade mladih muškaraca odlaze kao dobrovoljci, spremni ubijati i umrijeti.
“Na životu me još jedino drži Islamova majka, kojoj želim dati snage da izdrži”, priča Yaken Aly.
No baš tu, u samom tkivu egipatskog društva, u dnevnim sobama, na ulicama, u džamijama, upravo ovdje leži plodno tlo za ekstremizam.
Put koji nekoga odvede u džihad nikada nije isti, no u Islamovom slučaju, ‘simptomi’ su bili vidljivi. Bilo je tu uobičajenih faktora, poput teške ekonomske situacije i osjećaja političke otuđenosti, o kojima se često raspravlja, no javljale su se i neke delikatnije teme, svojevrsni tabui, poput sve raširenijeg konzervativnog pogleda na samu definiciju vjere i posljedične seksualne represije među mladim ljudima koje se podučava da bi ih fizička i emotivna požuda mogla odvesti u pakao.
‘Ponekad mislim da sam i ja mogao njegovim stopama. Mlade ljude uvijek vuku dvije strane – istovremeno želiš i ovaj svoj trenutni život, ali ti je stalo i do onoga gdje ćeš nakon smrti’, priča Hossam Atef (20), jedan od Islamovih prijatelja, koji i dalje živi u Kairu.
Dilema koju Hossam spominje mladima se često prezentira kao izbor između modernog zapadnjačkog životnog stila i mirnog vjerničkog života i ona je ključ razumijevanja Islamove transformacije iz ambicioznog bodybuildera koji je nastojao šarmirati žene u džihadista koji silom provodi najstroži društveni red. Iako se ovakav scenarij čini prejednostavnim, kao da govorimo o karikaturama muškaraca koji puštaju brade pa ubijaju, činjenica je da je Islam jedan od brojnih mladića koji su krenuli baš takvim putem.
Islam je živio punim plućima, hodao je s djevojkama, često se fotografirao bez majice kako bi istaknuo svoje mišiće, silno se trudio trenirajući u teretani, na Facebooku je imao mnogo prijatelja. Bio je ženskar, a u društvu svojih muških prijatelja često se hvalio svojim seksualnim avanturama s djevojkama.
‘Svaki frajer sanja o trbušnjacima kako bi na plaži ili pored bazena mogao skinuti majicu i pokazati se’, veselo je ustvrdio u jednom od videa koje je prije dvije godine objavio na internetu, a na kojemu govori o režimu treninga. Na istom uratku sjedi na molitvenom tepihu koji je iskoristio kao improviziranu strunjaču, na kojoj je radio seriju trbušnjaka.
Bilo je to vrlo uzbudljivo i haotično razdoblje u Egiptu – dugogodišnji vladar Hosni Mubarak svrgnut je s vlasti, a građani su po prvi put dobili priliku na slobodnim izborima usmjeriti vlastitu sudbinu. Islam je sve vidio kao priliku za pokretanje svog privatnog biznisa. Htio je zarađivati kao instruktor fitnessa, za početak je sarađivao s nekolicinom manjih teretana u naselju i snimao je video snimke koje je objavljivao na internetu. Okružio se manjim brojem mladića koji su dijelili njegove interese, a među njima je i već spomenuti Hossam Atef, mladi fotograf koji je Islama zamolio da mu pozira za njegov specijalizirani blog, posvećen bodybuildingu.
Iako je Islam davao sve od sebe, nije mu baš išlo. Nije uspio dobiti posao u nekom većem i uglednom fitness centru pa je sve češće, kao što to i mnogi drugi mladi Egipćani rade, počeo pričati o odlasku iz domovine. ‘Mislio je postati lični trener, naći posao negdje vani, zabavljati se i naći zgodnu djevojku’, priča Hossam.
Dok ga je još nosio optimizam, manjak religioznosti nije vidio kao problem. Njegova majka i sestra pokrivale su svoja lica, otac mu je često govorio da bi trebao postiti i klanjati se, iz obližnje se džamije pet puta dnevno mogao čuti poziv na molitvu, ali vjera je za Islama u to vrijeme bila sporedna stvar.
No, kako su mu životni snovi polako, ali sigurno, postajali žrtvom propale egipatske ekonomije i političkog kaosa, Islam je počeo osjećati grižnju savjesti zbog odabira svog životnog stila, svjedoče njegovi prijatelji i članovi porodice. Samog je sebe počeo koriti što je propuštao molitve, što nije slušao roditelje, što je izdao konzervativne vrijednosti svoje zajednice. ‘Ali najviše ga je grizao njegov odnos sa ženama. Kada nešto zgriješite, sjetite se Boga. A Islam se seksao sa ženama’, priča Hossam, naglašavajući da religija, čak i kada se činila sporednom stvari, iz njihovih života ni u jednom trenutku nije izašla.
Tako ranjiv i razapet između dviju vatri, Islam je u martu 2012. godine izgubio bliskog prijatelja. Poginuo je na motociklu u prometnoj nesreći tik pred predsjedničke izbore na kojima je pobjedu bio odnio Mohamed Mursi. Doživio je poslovni krah, izgubio je blisku osobu, ulice su bile pune plakata s kandidatima Muslimanskog bratstva i nekako se baš tada odlučio posvetiti religiji.
Pustio je bradu, prestao je izlaziti, odbijao se slikati bez majice, a s Facebooka je izbrisao sve ženske osobe. No, to još nije bio trenutak u kojem je zabrazdio u smjeru nasilnog džihada.
“Ljudi misle da je sve počelo čim je pustio bradu. Ne. Imao je bradu, ali je i dalje bio poput nas”, kaže za NYT Khaled Adel (23), koji je Islama poznavao deset godina i bio je uz njega dok se ovaj preobražavao u ekstremista. Kao dokaz je pokazao snimku koju je zabilježio u jednom kafiću, a koja prikazuje Islama u društvu trećeg prijatelja Mahmouda el-Ghandoura.
“Svi mi znamo da su žene problem svakog mladog muškarca”, govori Islam glumeći u videu voditelja emisije koju su kroz polušalu nazvali ‘Pobožnost i koke’. Uradak je snimljen oko tri sedmice nakon pogibije njegova prijatelja u saobraćajnoj nesreći.
Trojica mladića raspravljala su o prednostima i manama pornografije, o masturbaciji, seksu i kušnjama pred koje ih dovode žene. “Pripijene hlače, odjeća koja puno toga otkriva, grudi, kosa”, nabrajao je Mahmoud el-Ghandour.
“Daj, dosta!”, u jednom je trenutku smijući se viknuo Islam poklapajući uši dlanovima. Ne mogu zauvijek odustati od viđanja žena. Što da radim?”, upitao je.
U svojoj potrazi za odgovorima Islam je našao šeika Muhammada Husseina Yacouba, poznatog selefiju, koji u Egiptu ima desetke hiljada sljedbenika. U to je vrijeme Muslimansko bratstvo preuzimalo vlast, čime su islamisti svih uvjerenja dobili dotad neviđenu slobodu i prostor za javno ispoljavanje svojih političkih zahtjeva. Šeik Yacoub se redovito pojavljivao na barem dva televizijska kanala i u emisijama je tražio uvođenje šerijata u novi egipatski ustav. Koliko je bio prisutan na televiziji, Yacoub je još prisutniji bio na internetu, a njegove molitve i propovijedi petkom punile su džamije, znalo je biti toliko ljudi da bi nekoliko ulica oko džamije bilo ispunjeno vjernicima.
“Zamislimo da se mladić na studiju zaljubi u djevojku. Ne dodiruje ju, ne razgovara s njom, ne šalje joj poruke, čak je ni ne gleda. Ali to je i dalje zina!”, rekao je u jednoj od svojih propovijedi Yacoub. Zina je arapski izraz za preljub i blud.
Šeik Yacoub jedan od onih koji za sebe tvrde da promiču najautentičnije islamske vrijednosti, a svojom beskompromisnošću uspijevaju privući veliku publiku. Osim njega, ima tu raznih ljudi – od potpuno apolitičnih klerikalaca do militantnih džihadista. Svima im je zajedničko rigidno shvaćanje religije u čijoj je srži, prema njima, netolerancija prema drugima, posebice prema muslimanima umjerenijih nazora.
Kako su ga zarazile Yacoubove propovijedi, tako je Islam Yaken prestao ići u teretanu i potpuno se posvetio vjerničkom životu. Svakoga je dana ustajao u zoru radi molitve u obližnjoj džamiji. No, njegovi prijatelji tvrde da to nije odagnalo njegove brige te da je emotivno samo dodatno propao.
“Jednom smo hodali ulicom i ispred nas je bila neka žena. Islam me gurnuo prema naprijed i rekao da moramo požuriti kako je ne bismo morali gledati”, prisjeća se Khaled Adel. Slijepo se predavao religiji, dodaje Khaled.
U trenutku kada je vjera počela potpuno obuzimati život Islama Yakena, egipatska je vojska izvršila državni udar i svrgnula islamističkog predsjednika Mohameda Mursija, praktički poništavajući politički uspon Muslimanskog bratstva. Kako je vojska konsolidirala svoju moć i ušutkavala svu opoziciju, tako je Islamova vjera u politiku nestajala.
Kada se u avgustu 2013. godine posljednji put pojavio na molitvi u svojoj džamiji, izgledao je drugačije.
“Obrijao je i glavu i bradu”, prisjeća se imam Ramadan Fadl. Pitao sam ga zašto, odgovorio mi je da ide u džihad.’
I doista, Islam je izvadio vizu za Tursku i nekoliko dana kasnije, bez da je išta rekao svojoj porodici i prijateljima, i otišao u Siriju. Njegova odluka da se priključi Islamskoj državi obišla je cijeli svijet kada je počeo zasipati društvene mreže fotografijama i snimkama radikaliziranog sebe i svog novog života u samoproglašenom kalifatu.
Prema podacima egipatskog ministarstva unutarnjih poslova, u redovima Islamske države bori se najmanje 600 Egipćana, no eksperti su uvjereni da je brojka daleko veća. Ali neovisno o kojoj je brojci zapravo riječ, sve je veći krug ljudi koji se otvoreno poistovjećuju s Islamovim postupcima i motivima.
“Ljudi nikada neće spoznati ono što ne probaju”, izjavio je ranije spomenuti Mahmoud el-Ghandour, koji je Islama upoznao na fakultetu, a u jednom je trenutku otišao za njim u Siriju gdje su, kako priča, ‘jeli, živjeli i radili’ u istoj IS-ovoj postrojbi. No, el-Ghandour se u međuvremenu vratio u Egipat, ne želi reći zašto, a od povratka je pod stalnom policijskom pratnjom.
“Islam je našao ono što je tražio. Bezgrešan život, veći cilj za koji se valja boriti, a to je islamska država”, kazao je za New York Times.
Ipak, nekim se navikama vratio i na poljima smrti. U kalifatu nema teretana, ali ima drvenih klada koje služe kao utezi. S jednom je kladom trenirao za potrebe videa na kojemu je demonstrirao kako bi islamisti trebali ostati fizički spremni za bitku.
