”Ja, pisar knjige” – izabrana poezija Alije Džogovića: Velika knjiga velikog pjesnika

Knjigu je priredila kći rah. Alije Džogovića, Suada A. Džogović, dok je predgovor za knjigu napisao akademik dr. Ferid Muhić, koji između ostalog ističe: 

Osamnaest ciklusa, preko 270 pjesama, hiljade i hiljade stihova, još malo pa pet stotina stranica. A u stihovima cijeli svijet, slavne metropole i svetilišta, dijamanti i bijeda, junaci i izdajnici, zlikovci i nevine žrtve, zvijezde i vrhovi planina; huče olujni vjetrovi i udaraju talasi u grebena dalekih a uvijek negdje u nama prisutnih Aleuta, tog ostrvlja iz sna; zvone mačevi, sijevaju noževi, pale se kuće, iskaču iz mraka ubojice i čudovišta, i cvjeta nježni cvijet po proplancima Materidže, i žubore potoci, huče rijeke; a sve vode ovog svijeta sabrane u ovoj knjizi izviru iz istog vrela, iz samog srca mitske Materidže, to vrelo se zove Glavine Vode, na skrivenom mjestu gdje samo Alija Pjesnik vidi ono što samo Alija Pisar zapisuje, a Alija Pisar zapisuje ono što samo Alija pjesnik vidi, jasno, kao na dlanu, svojim očima koje lahko prodiru kroz magle milenijuma; Alija Pisar zapisuje bez odmora, neprestano: vidi i svjedoči onaj Veliki Poljubac kojim je Andromaha spustila pečat vječne ljubavi na usne Hektora, poljubac koji traje jednako strastveno i predano do danas, poljubac koji nikada ne prestaje, poljubac kojim je Andromaha sebe i Hektora učinila istinski besmrtnim jer je upravo tim predsmrtnim poljupcem poništila samu smrt i beskrajno nadživjela mržnju i gnjev, hrabrost i kukavičluk, slavu i bijedu onih koji su opsjedali Troju: nadživjela je sve one opjevane junake koji su odjednom postali ništa u poređenju sa tim činom; svi ti ratnici odavno su ostali u prašini tamo gdje ih je smrt zatekla i izbrisala njih i njihova djela, hrđom prekrila njihovo nekada svijetlo oružje; sada već sitni i beznačajni kao i sva ta njihova junačka djela, ni grob im se ne zna; a sve to riječ Alije, Pjesnika i Pisara, kroz nenadmašnu filozofsku poruku i poetsku metaforu oproštajnog poljupca Amdromahe, pozlaćuje dobrotom, mudrošću i ljepotom kojom sija samo velika ljubav za sve što je u ljudima ljudsko – samo ta i takva ljubav bila je kadra to učiniti, i ništa drugo pod kapom nebeskom!

I da je samo ta poruka pretekla i da je samo ta metafora izlivena iz kalupa pjesničkog dara Alije Džogovića, ova knjiga bi bila ono najpreče što nam treba i ono najvažnije što čovjek može ostaviti svojoj djeci! Jer već sama ta metafora dovoljna je da shvatimo da ovo i nije knjiga, nego je pred nama u knjigu sabrana pouka i utjeha, ohrabrenje i potpora, mudrost i zanos, nesalomljiva odlučnost i bezgranična smjelost, plemenitost duha i nježnost duše – ukratko, u njoj su sabrane sve one mnogobrojne ljudske vrline i ni jedna od bezbrojnih ljudskih mahana!

A knjiga Ja, Pisar Knjige je mnogo više nego samo ova besmrtna metafora! Svaka pjesma u ovoj knjizi jeste po jedna cvjetna planinska livada, i svaki od hiljada i hiljada stihova je ‘cvijeće koje nije uvelo’ – da upotrijebimo naslov jedne od njih, odnosno, svaki stih Alije Džogovića je vječno svježe cvijeće sa laticama sa kojih svjetluca rosa, cvijeće koje nikada neće uvehnuti!

Čak i kada je to cvijeće poprskano krvavom rosom najgrđih zločina, Alija Džogović ne dopušta da utihne onaj pjesnički slavuj. I to je jedno od čuda kakvih je prepuna ova knjiga: slavuj jeste lirski simbol, njegovo jaglijanje u majskim noćima niže zvijezde u đerdane i biserje, ali kod Alije, slavuj pjeva i o onome strašnom i mračnom. Glas Alijinog slavuja neće zamuknuti ni pred jednom istinom! Njegova tužbalica odjekuje zvonko i jasno pjevajući o onome što je, u gluho doba vidio svojim bistrim okom ptice:

‘Došla si sa Aleuta, s koprenom od žada,
da krikneš od užasa za pokolj u paklu…
Šahoviće je otišlo niz nož, niz sablju.
Šahoviće je otišlo niz nož, niz omču.
Samo si ti ostala u oku ptice,
da krikneš od užasa, da ljubiš Slobodu u čelo,
da zidaš novi akropolis na Materidži.
Onih devet Garčevića skliznulo je niz nož,
Bistrica je skliznula niz nož, u vatru…
Samo si ti ostala u oku ptice…’

Alija Džogović nije pjesnik čiji bi se angažman mogao podvesti pod neku odrednicu političkog opredjeljenja. On ne pjeva sa partijskog stanovišta, ne pjeva čak ni iz perspektive nekog posebnog filozofskog pravca. Alija Džogović iz ove pjesničke enciklopedije (malo je reći ‘zbirke’; ova knjiga uistinu jeste pjesnička enciklopedija!), jeste humanist, i to humanist najboljeg kova, zlato njegovog humanizma je u svakoj pjesmi čisto; to zlato nije miješano ni sa metalima pozajmljenim iz filozofskih koncepcija! Humanizam Alije Džogovića je autentična ljudska osobina da spontano, u najdubljem kutku svog srca, prepozna neopozivu dužnost i obavezu da uvijek bude uz nevinog, da je na strani žrtve, da se gnuša zlotvora, ko god taj zlotvor bio i ko god bili oni nevini i čisti ljudi nad kojima je zločin izvršen. Jeste, u ovim pjesmama ti zlotvori se odmah mogu prepoznati, kao što se odmah zna ko su žrtve tih zlikovaca. Historijski kontekst ovih zločina je lično posvjedočio Alija Džogović. Taj kontekst je dobro poznat i zločincima i njihovim potomcima, kao što je poznat i potomcima žrtava. Ali Pjesnik i Pisar Alija Džogović ne imenuje te ljude, kao što ne želi ni da te zločine pretvori u puke aluzije; zato, ni u jednom trenutku, on neće da im oduzme historijski realitet. Ali majstorstvo pjesnika ogleda se u postupku kojim zlikovcima oduzima sve atribute ljudske i društvene pripadnosti, tako što ih de-individualizira, de-nacionalizira, u krajnjoj liniji, tako što ih de-antropologizira i svodi na čudovišta, na anonimne ‘crne sile’, na ‘vukodlake’, na ‘tmuše’ i ‘zmijoglave’. Nasuprot tome, žrtve su konkretizovane kroz sve atrubute ljudskosti, zajednice, povezanosti i ljubavi. Žrtve su ljudi, porodice, djeca (‘bijeli brat’) kojima one crne sile hoće da uzmu oca, i majku, muža da ostave bez žene i ženu bez muža, i to na najsuroviji, ali lahko prepoznatljiv način, onako kako se to i dešavalo, onako kako su ti zločini i izvršavani. I tako je historijsko sjećanje sačuvano, ali je pjesnikovom kreativnom snagom podignuto na razinu univerzalne ljudske osude svakog zločina i na odbranu svih nevinih žrtava svijeta!

‘Dolaze sa Hramčine crni oblaci, gromovi,
dolaze zvijeri, zmije, zmijoglave, crne sile, tmuše;
hoće da ubiju našega oca na pragu ognjišta…
imaju strašne crne oči, imaju rogove,
imaju noževe, noževe, noževe…
Dolaze veliki crni vukodlaci iz vučjeg dola,
uskaču u kuće među žene i djecu,
ubadaju bijelog brata nožem u kičmu, u podrebricu,
u majčinu majku, u oca očina,
nose ga na nožu po mrtvuši, po vrbici,
po suhom polju, po ledu;
uzimaju sve – crni i najcrnji,
piju, jedu, psuju, zatežu zamke…’

Ipak, ni ovi prizori užasa, snažniji od Danteovih (jer nisu imaginarni već stvarni), ni u jednom trenutku nisu kadri da utišaju onaj lirski dar kojim je štedro darovana svaka stranica ove knjige. Isti pjesnik koji je imao snage da sebi predoči zločin u kom ‘vukodlaci iz vučjeg dola’ mučki ‘ubadaju bijelog brata nožem u kičmu, u podrebricu / u majčinu majku, u oca očina, / nose ga na nožu po mrtvuši, po vrbici / po suhom polju, po ledu;’ – čim digne pogled sa krvavog pira na kom vukodlaci ubijaju ljude, izuzetno snažno i upečatljivo opjeva prizor u kom: 

‘Žubori sunčani val
na vrhovima dalekih gora.’ 
(ARAGONSKI NAKIT; SVETILIŠTE II)

I to je još jedna od mnogih osobina kojima se pjesnik Alija Džogović izdvaja iz standardnih modela klasifikacije pjesnika na lirske, epske, dramske, na pjesnike psiholoških stanja, filozofske pjesnike, ukratko na neku vrstu pjesnika-specijalista ili pjesnika sa samo jednim talentom. Ova knjiga potvrđuje da je Alija Džogović pjesnik koji posjeduje i u sebi sjedinjava sve talente pjesnika. On je u tom pogledu istinski izutetak, prava rijetkost – autentični Poeta universale – univerzalni pjesnik koji je u svakoj svojoj pjesmi cjelovit, punokrvan, jedar; njegov pjesnički nerv neprestano djeluje punom snagom u punom kapacitetu, njegove opservacije su žive i prisutne. Aliju Džogovića, pjesnika, ni jedna emocija ne parališe, i ni jedan prizor, koliko god bio veličanstven i lijep, ne preplavi, ne uguši njegovu inspiraciju i ne ugasi njegovu pjesničku vatru…’’

Mr. Suada A. Džogović, inače doktorantica Sveučilišta u Makedoniji, uvodnu riječ ove vrijedne knjige započinje citatom svog rah. oca, našeg, kako smo ga iz milošte zvali – Adžo Alije: 

Obraćajući se širem čitateljskom auditoriju, mr. Suada A. Džogović ističe da ”zbirka izabrane poezije JA, PISAR KNJIGE akademika Alije Džogovića predstavlja estetsku vertikalu autorove poetike nastale od rane mladosti do kraja života. Obuhvata samostalne knjige poezije: Cvet i rana (Priština, 1976),Materidža (Novi Pazar, 1993), Aragonitski nakit (Novi Pazar, 1995), Sarajevo Guernica (Prizren, 1995) iPorijeklo pjesme (Malmö//Prizren, 2005). Međutim, u književnom korpusu ove knjige predstavljen je i noviji poetski izražaj autora nastao tijekom Njegovog boravka u inozemstvu, eksponiran kao jedan od Njegovih najvećih literarnih izazova, što ga svrstava u vrhove književne umjetnosti.

Podsjećamo da je na poziv Bošnjaka iz švicarskog grada Vatvil, 2003. godine, akademik Džogović gostovao više tjedana u ovom mjestu gdje je održao niz predavanja o nacionalnom identitetu Bošnjaka i o povijesnoj afirmaciji bosanskog jezika. Također, sa grupom pisaca u egzilu, 2008. godine, osnovao je u Švedskoj Udruženje bošnjačkih pisaca u skandinavskim zemljama, sa sjedištem u Malmö-u, a u okviru Udruženja pokrenuo izdavačku djelatnost kao ediciju Bihor u kojoj je štampano više knjiga poezije, proze i naučnih radova.

Nadahnut prazninom i malodušjem života u tuđini, boravak u inozemstvu akademik Džogović doživjeće uzvišenim odnosom vrijednosti prema svom narodu, njihovoj tradiciji, porijeklu, te kultorološkim i povijesnim vrijednostima, što će eruditski i intelektualno označiti i u književnom svijetu. Iako uvijek kosmopolitski opredijeljen prema kulturama drugih naroda, u ovom opusu će sve biti Njegovo i bošnjačko, sve ima Dušu bošnjačku, i kako je On to volio reći, ‘sve je dobro, jer je bošnjačko…’.

Zbirka izabrane poezije koju Vam predstavljamo sadrži nekoliko ciklusa nastalih u različitim razdobljima piščevog stvaralaštva, dok svaki ciklus obrađuje zasebnu poetsku temu, što autora čini osobitim poetom, prije svega posvećenošću ljepoti unutarnjih dimenzija, znacima i tajnama riječi, originalnošću, te dubljim smislom koji Njegova poezija nosi u sebi.

Sadržajima ove knjige temeljenim na događajima iz stvarnog života, autor donosi priče vezane ne samo za bošnjačko podneblje već i za konkretna mjesta i sredine, što svakako ima visoki saznajni značaj, kulturološko-povijesni i, naravno, izrazit istraživački značaj. Nedvojbeno, snažnom osobnošću kojom je uvijek zračio, biografskim i psihološkim portretiranjem, svakom svojom pjesmom i svojim stihom, autor nam dodatno oplemenjuje svoju misao i postupak u čemu se ogleda veličina Njegovog književnog i poetskog opusa.

Značajno i razgranato djelo akademika Džogovića, svevremenskog značenja i univerzalnog smisla, ostaje nam trajnim svjedočanstvom o jednoj životnoj i stvaralačkoj ličnosti, svjedočanstvom za sve buduće generacije. Njegov rad i On osobno na svoj način predstavljaju ideale koje treba slijediti. I kao što je istinski i predano bio vezan uz nauku, ne manje važan bio je i Njegov odnos prema svom bošnjačkom narodu, prema rodnom kraju Laholu, Materidži, gdje je proveo rano djetinjstvo i kojem se uvijek sa nekom pobožnom radošću vraćao. Upravo to je putokaz za sve one Bošnjake koji žive izvan svojih matičnih dražava ili mjesta rodjenja!

U prilog ovoj knjizi s poštovanjem ističemo i riječi gosp. Ćerima Bajramija da ‘ako ima utjehe za neminovnost preseljenja na Bolji svijet velikih i korisnih ljudi, to je svakako čuveni hadis Poslanika Muhammeda, a. s. – da iza čovjeka na dunjaluku ostaju (…) i njegova trajna (hajrat) djela.” Kako dalje navodi, gosp. Bajrami želi da vjeruje ’’da će pisana djela rahmetli akademika Alije Džogovića, kod Boga jedinoga, zadobiti vrijednost na Sudnjem danu težinu one spomenute tinte u hadisima, upotrijebljene od učenih muslimanskih ljudi (…), dok mi, skromna ljudska stovorenja od Allaha dž.š., možemo posvjedočiti da je angažman akademika Alije Džogovića bio za dobrobit Bošnjaka, muslimana i svih drugih dobrih ljudi bez obzira na vjeru i naciju…’ (izvod iz govora gosp. Bajramija sa Skupa posvećenog rah. akademiku Aliji Džogoviću, Peć, septembar, 2014.).

I na kraju, knjigu koju Vam sa osobitim zadovoljstvom predstavljamo, nastalu na temeljima života i iz života autora, treba čitati i doživljavati iznova, čitanjem, i nadasve samoanalizom, imajući u vidu da je akademik Alija Džogović uvijek imao potrebu darivanja Misli, Ideja, Zvuka i Tišine, Ljubavi i Dobrote, te SVJETLOSTI u tami, i to je Njegov POKLON čitateljima za VJEČNOST kojoj je težio i svojim djelima” zaključuje mr. Suada A. Džogović.

U ime izdavača, čestitke priređivačima i donatorima uputio je gosp. Sahit Kandić, istodobno se zahvaljujući svima koji su podrškom ili na bilo koji način doprinijeli publiciranju ove iznimno vrijedne knjige. 

Knjiga će biti dostupna ljubiteljima pisane riječi u svim nacionalnim institucijama Bošnjaka, te u inozemstvu posredstvom Ministarstva Dijaspore, kao i drugih zvaničnih čimbenika koji zastupaju naše iseljenike van Kosova.