Rođen u Gornjoj Rapči 12. februara 1964. godine a peselio 14. februara 2013. godine. Bio je pjesnik, prevodilac, književni historičar, značajan kulturni djelatnik. Pisao je poeziju, kao i književne i druge eseje. Bio je povremeno član redakcije revije na bosanskom jeziku Selam i časopisa Takvim, kao i redovni saradnik u tim publikacijama sa brojnim tekstovima i sa poezijom. Pjesme su mu objavljene i u Almanahu, Doklei, Vidicima i drugim časopisima. Pored poezije, pisao je i o nadgrobnim spomenicima (nišanima), koje je istraživao, a mnoge i dešifrovao. Prevodio je sa albanskog i staroturskog na bosanski jezik. Posthumno mu je objavljen prevod sa staroturskog knjige Čerdeset pitanja Hasana Basrija.
Objavio je tri knjige pjesama: Gazganice vo vakat (Tragovi u vremenu) – 1994, Ot ozdola du gore (Od dolje do gore) – 1995. i Čekajeći musafira (Čekajući gosta) – haiku, 1996.
Jedan od naših najvećih pjesnika, tumač snova Vejsel Hamza (1964-2013) često se potpisivao kao Mirza (ar. princ, pisac, obrazovan). I zaista, bio je i ostao princem goranske i bošnjačke poezije. Svoje pjesme je pisao na lokalnom goranskom govoru, a onda bi svaku spjevao na standardni bosanski jezik. Bio je pjesnik, publicist, etnograf i istraživač osmanlijskog naslijeđa na prostoru Gore, Opolja i Crne Gore.
Zuvdija Hodžić, recenzent prve Vejselove knjige pjesama Gazganice vo vakat, zapisao je: „Hamza je i pjesnik. Istinski. Jedan od najreprezentativnijih izdanaka razgranatog, vječno zelenog, duboko u kamen i zemlju, u vrijeme i prostor, uraslog goranskog stabla.“
Veličina Vejselovog poetskog izraza ogleda se u njegovom lirskom kodu i sentimentu, latentnoj polifoniji, metaforičnosti i blistavim lingvostilemima. Poezija je za njega bila sam život, smisao egzistiranja, atmosfera lične stvarnosti. U okviru goranskog i bošnjačkog književnog stvaranja Vejsel se javlja kao pjesnik koji je maštovito sublimirao sve ono sa čime je dolazio u dodir. Čitanje njegove poezije je privilegija i zadovoljstvo, saznanje da dobrota i ljepota nikada ne umiru.
Na kraju noći
ima jedan prozor
…
rano izjutra
tumač snova otvara
prozor i u
torbi slaže
neukroćene snove (Prozor)
On je tragalac za pjesničkim, lirskim izrazima i modelima pjevanja. Njegove goranske teme transponovane su u moderno pjesništvo, moderna je struktura pjesme, njena versifikacija, njena fonološka i semantička zvukovnost i supstanca, njen jezik – onaj goranski vokabular kojem pjesnik proširuje semantičke vrijednosti, transformišući ga od tradicionalnog folklornog ka umjetničkom.
I mlados kua zima
ka šo dava
i staros kua dava
ka šo zima
i merak koj zarobuje
ka šo pušta
…
i pesma šo k’vne
ka ne će se napiša (I…)
Prvim knjigama pjesama javio se u vrijeme dok je Bosna prelazila preko Sirat-ćuprije. Tada, u zlo vrijeme, nad mezarom Bašeskije, spjevao je Vejsel harf o bošnjačkom kaharu.
Vrh Šehera kahar harfova…
Opet nam valja primit
Poruku, pa preko Sirat-ćuprije…
Nijem, upirem pogled: preko
bjeline stoljetnog nišana
teče
bistra
šehidska
krv. (Nad mezarom Bašeskije)
Digao je svoj glas protiv ratova na ovim našim prostorima. Jer, kakav je bio Vejsel, nikako nije mogao prešutjeti divljanje:
Karaormanske magle okružuju
vukodlaci, satrapi,
bijesni psi, rogati vući,
prazni umovi, pocijepane duše,
sulude glave, teška vremena
na leđa naslonjena
i sunce od kamena
u očima
izgužvano. (Rat)
Volio je Vejsel svoj toprak, svoju Goru i pjevao tiho da ga svi čuju. A u Gori, kojoj se uvijek uredno vraćao, sve je u službi poezije. I rađanje, i život, i smrt. Njegove su metafore nove, čiste, nerabljene. Zbog lakoće i načina na koji je život pretvarao u riječ i obrnuto, za Vejsela Hamzu se, bez ustezanja i slobodno, može reći da je bio Lorka iz Gore.
Miško Đukić, intelektualac iz Podgorice, je na vijest o smrti velikog prijatelja Vejsela Hamze, između ostalog, zapisao:
„Rastao sam sa vama učeći priče iz Islama.
Prolaznošću – neprolazni.
Smrtnošću – besmrtni.
Strpljenjem naoružani – putujemo mirni.
Mirza – prijatelju – u ime osmijeha Podgorice i Gora naših, hvala ti za bljesak svijesti.
Ko god te vidi – u svjetlosti je!“
Niko kao Vejsel nije mogao spoznati dubinu naših nišana i korijena, niko kao On nije mogao ići toliko ispred vremena. Od Njega smo se učili smirenosti. Učili smo se filozofiji i islamskom načinu življenja.
Otišao je tiho, gotovo nečujno. Onako kako je i živio. Tako je na Ovom Dunjaluku, sve ljepote u san otprhnu.
(Sadik Idrizi Aljabak)
