Glavna će zamjerka većine stanovnika Brčkog, koji uskoro obilježava 15 godina od osnutka, biti nedostatak radnih mjesta, upropaštene tvornice i loše provedena privatizacija. Ključna pohvala usmjerena je suživotu triju naroda koji žive na području Brčkog i okolnih sela.
Stvoren zbog nemogućnosti postizanja dogovora u Daytonu, Distrikt Brčko mnogo je obećavao. Bile su to brojne pogodnosti, a prije svega znatno više plaće u odnosu na ostatak Bosne i Hercegovine.
U međuvremenu se ta prednost „istopila“, standard postaje sličan, jednako loš kao i ostatku BiH, a Brčko sve manje atraktivno osobama raznih profesija. Prosječna vrijednost plaća pala je ispod prosjeka koje imaju dva bh. entiteta. Nacionalni ključ, koji se mora ispoštovati kod svake odluke, ponekad poprilično opterećuje svakodnevni život.
„Očekivalo se manje u odnosu na ono što se postiglo, no kad se živi realan život onda se taj uspjeh sigurno procjenjuje kao manjkav, da nije bilo dovoljno napretka, da se moglo više i bolje. Ipak, mislim da smo blizu četvorke što se tiče uspješnosti modela, organiziranja i funkcioniranja, sa pozicije ravnopravnosti naroda, socijalnih i ekonomskim programa, ali i cjelokupne slike o distriktu“, ocjenit će Anto Domić, gradonačelnik Brčkog, 15 godina jednog projekta.
Navikli da žive zajedno
„Teško je kao i drugdje, možda i gore. Za 15 godina nismo dobili nijednu fabriku, a dali smo firme u privatizaciju. I sve što smo dali, sve je propalo – kupljeno za male novce, a stvorilo milionske minuse“, priča prodavačica u jednoj od brojnih radnji na brčanskom Trgu mladih.
Žali se kako joj slabo tko uđe u radnju što joj je još jedan pokazatelj sve težeg života. Za cijeli dan imala je promet samo 20 maraka.
„Jedina stvar koja je pozitivna u ovom gradu jeste da smo se spojili jedni s drugima. Sve tri nacije sad su otprilike u istom. Sve to funkcioniše. Ima i mješovitih brakova. Takvi su ti Bosanci – navikli da žive zajedno“, kaže.
Nedaleko njezine trgovine razgovaraju dvojica Brčaka. Oba su, kako kažu, bez posla. Starijem je ostalo još tri godine do mirovine. „Teško je i do penzije daleko. Ne znam hoću li je dočekati. Kakva je sad, ni ne znam šta ću sa njom. Znaš da su penzije ovdje, kao i svugdje u Bosni – nikakve“, ukazuje.
Njegov sugovornik priča kako se ljudi svakako snalaze. „Odeš malo na stranu, trguješ i preprodavaš, pa se patiš kao i drugi. Malo pomognu i ovi iz vlade, pa ugroženima daju pomoć da opravdaju režije. Sve u svemu, situacija nam je teška i baš se patimo“, žali se mlađi Brčak.
Kako zadržati ljude?
Gradonačelnik Domić svjestan je onoga što pričaju njegovi sugrađani. Dok priča o brojnim pogodnostima Distrikta Brčko, ukazuje i na ono što mu nedostaje.
„Važno je da u gospodarskom smislu nadomjestimo poduzeća koja su prije rata radila, zapošljavala jako puno ljudi, a koja su kroz privatizaciju propala. Neki ključni gospodarski subjekti sada ne funkcioniraju, a neki od njih su u fazi likvidacije ili likvidirani. Bile su to prehrambene, tekstilne i obućarske tvornice, a sad tih grana nema“, napominje Domić.
Kao prioritete navodi nužnost stvaranja gospodarskih i socijalnih prilika u kojima će se ljudi lakše zapošljavati ili bar ostvarivati pravo na kvalitetnu skrb, pa u tom smislu ukazuje na potrebu privlačenja investitora i subvencioniranja poljoprivrede, ali i izgradnje prometne infrastrukture.
„I dalje smo jako atraktivni i kod međunarodnih financijskih institucija, a ta sredstva su nam relativno lako dostupna iz prostog razloga što nismo zadužena sredina, što imamo fiskalnu odgovornost i uravnotežen proračun“, kaže Domić.
Navodi i kako su vlasti distrikta „pred izazovom da osmisle programe koji će omogućiti ljudima da ostvaruju dovoljno prihoda kako bi mogli prehraniti sebe i svoju obitelj“, a ne da traže svoju budućnost u inozemstvu.
„Velike primjedbe se odnose na činjenicu što značajan broj ljudi koji se zapošljava u administraciji nije iz Brčkog i ne živi u Brčkom. Ne postoji nikakav način da se stavi u prvi plan ljudi koji su stanovnici Distrikta, pa onda neki drugi“, dodaje.
I dodatno, kod zapošljavanja, često se otvara pitanje pune ravnopravnosti „u smislu filigranskog mjerenja“, kako ga naziva Domić, broja ljudi koji rade po njihovoj nacionalnosti, odnosno je li negdje zaposleno više Srba, Hrvata ili Bošnjaka i kako to „ispeglati“.
Lijepa administrativna mašna
„Imamo tu lijepu administrativnu mašnu i sve to jako lijepo izgleda, ali mislim da nisu te mogućnosti iskorištene. Grad i okruženje mogu puno više, a ljudi koji ga vode trebali bi da budu vizionari. Ovako, stvari promatraju svako iz svog ćoška“, primjećuje Katarina Vučković, izvršna direktorica nevladine organizacije PRONI.
„Sve je ovo možda i imalo neku svrhu do prije nekoliko godina, bar za mlade i zapošljavanje, ideje i projekte, a od tada sve postaje – katastrofa. Neki su se ljudi uvalili i dočepali se pozicija. Nema vizije razvoja i napretka, niti perspektive“, dodaje njezin kolega Jasmin Jašarević, generalni menadžer u istoj udruzi.
Kad se prije 16 godina vratio u svoj grad, ideja Brčko distrikta mu je izgledala kao „spas od izbjeglištva, sigurnost i mogućnost pružanja prilike mladima“.
„Sve mi je bilo simpatično, upoznavali smo ljude drugih nacionalnosti, svim silama sam se trudio doprinijeti koliko je to bilo moguće i kao ideja bilo mi je to super priča sve do 2010. godine kada sve prestaje“, žali se Jasmin.
Prihodi od PDV-a
Radio Brčko je, kako kaže njegov direktor Marko Draganić, „paradigma postojanja distrikta“ budući da se iz redova tri naroda biraju ljudi u upravnim strukturama. „Niko ne zna kako opstajemo, ali opstajemo. Nisu nam dovoljne dotacije, a zaista nam daju toliko da preživimo“, dodaje.
Kad je distrikt u pitanju, smatra da je „propuštena prilika za normalnim životom, ne samo u Brčkom, nego u cijeloj BiH“. Po njemu, u Brčkom „dobro žive samo oni koji su naslonjeni na budžet, dok se svi ostali isto pate kao i u ostatku BiH“. „Ništa se nije popravilo, nego su sad i budžetski potrošači plaćeni manje nego u ostatku BiH“, navodi.
„Brčko ima jedinu pozitivnu stranu, a to je zagarantovan udio od prikupljenog PDV-a na nivou države, što je 3,55 prihoda koji se uzmu kroz taj porez. To su sigurni prihodi i velika prednost u odnosu na ostatak BiH“, objašnjava Draganić.
Treba izaći iz 1992.
Udruženje žena Bošnjakinja okuplja uglavnom žene koje su prikupile 15-20 godina radnog staža, ali su završile na „burzi rada“ i sad teško mogu pronaći posao.
„Tvornice su zatvorene, nestale i privatizovane, uopšte ih ni nema ili ne rade. Zato treba obnoviti ono što je nekada bilo, pokušati odraditi dio posla kojim se svijet bavio prije da bi mogao preživjeti. Mnogima je život stao stao 1992. i nikako da kerenu dalje. Samo kad bismo imali fabrike, puno bi bolje bilo“, ukazuje Munevera Kaloper, predsjednica udruženja.
Među prvima se, odmah nakon Daytona, vratila u Brčko. Odlučila je da pruži ruku pomirenja. „Bile smo te koje smo htjele naprijed. Ne možemo nikad zaboraviti strahote, to je normalno, ali možemo da živimo i dalje da surađujemo za bolju budućnost naše djece. Ako poštuješ svoje, sebe i svoju naciju, svoju vjeru – poštuješ i tuđu. To je naše geslo“, napominje.
Za zajednički život Bošnjaka, Hrvata i Srba u Brčkom kaže kako „nema nekih većih tenzija, radi se na zajedničkim projektima i odrađuje mnogo poslova u gradu“.
Nema više razlike
Svi sugovornici ne vide pretjeranu razliku između Distrikta Brčko i ostatka BiH. Ako je nekad i postojala, gotovo da je danas ni nema.
„Kad govorimo o ostanku, mislim da je pitanje ostanka u Brčkom isto što i pitanje ostanka u BiH. Gdjegod da odem ne znam koliko mogu doprinijeti tom društvu kao ovdje što mogu. ipak mi sve ovo još uvijek ima smisla zato što mislim da promjene koje napravite u pojedincu mogu doprinijeti društvu u cjelini“, smatra Katarina Vučković.
Jasmin Jašarević je pomalo razočaran činjenicom da sve ono što su nevladine udruge uložile u pomirenje i razvoj ljudskih i materijalnih kapaciteta, sve ono što su radili na demokratizaciji samog društva – nije uočljivo. „Kao da smo sijali njivu godinama nekom lošom pšenicom. Ništa ne niče, nema se ni šta ubrati, a nemamo ni ništa od rada. Hoćemo svi da uživamo, ali ne ide“, žali se Jasmin.
Ipak, ne želi odustati jer postoje i aktivnosti u kojima bilježe uspjehe. „Ne bih tako dugo bio tu da ne vjerujem u pomirenje, društvenu obnova u postratnih i konfliktnim društvima, smirivanje tenzija koje su postojale. Oni koji su se nekad za vratove hvatali, sad zajedno rade, okupljaju se i druže. To ima smisla“, zaključuje Jasmin.
