U ponedjeljak, drugog februara, dvije su vijesti, kako se to u novinarskom žargonu kaže, prestigle jedna drugu. Prva, istaknuta i kasnije razrađena, kaže da kompanija Buroj Property Development iz Ujedinjenih Arapskih Emirata planira izgradnju turističkog grada u Trnovu pored Sarajeva.
Vrijednost investicije je oko četiri i pol milijarde maraka. Ja, baš toliko. Inače, nije loše sjetiti se kako je tamo nekada iza rata organizirana međunarodna donatorska konferencija na kojoj su skupljana sredstva za obnovu Bosne i Hercegovine. Prikupljeno je pet milijardi maraka… ili eura… ko će se više sjetiti. Koliko god, nije ni tri puta više od onoga što, navodno, jedna arapska firma planira potrošiti na rubu Sarajeva.
Taj će Buroj, kažu, napraviti cijeli jedan grad: „hiljade stambenih jedinica, hotela, trgovačkih centara, kao i svu drugu društvenu infrastrukturu“.
„Mislim da se radi najvećoj investiciji u BiH nakon rata“, kazao je, nakon potpisivanja protokola o saradnji, načelnik Općine Trnovo Ibro Berilo.
„Buroj analizira mogućnosti izgradnje turističkog grada u Sarajevu vrijednog dvije milijarde dirhama“, piše na oficijelnoj stranici Buroj Property Developmenta.
Druga vijest, zasjenjena informacijom o mogućoj, ne i izvjesnoj, izgradnji Buroj Ozonea – kako se već to kino treba zvati – govori o dvoje odraslih i dvoje djece, dok su cifre koje se pominju daleko, baš daleko, manje od onih iz prve.
Mustafa i Indira Malčinović, bračni par sa sjeveroistoka Bosne, ima dvoje djece – četverogodišnju Eminu i dvogodišnjeg Osmu, s kojima od prošlog petka, tridesetog januara, žive u šupi. Nema u njoj, toj šupi, dovoljno kvadrata niti za okrenuti se. Stao je jedan kao krevet, pa nešto kao stalaža, na podu je, beli zemljanom, stari, ofucani tepih, u ćošku pećica na drva i… I nema više, šupa je, da ponovimo.
Do petka, pretposljednjeg dana prvog mjeseca u godini, četvero Malčinovića je živjelo u nekakvom Jeginom Lugu, u kolektivnom smještaju, u kojem nisu plaćali krevete, ali ostalo – struju, vodu… – jesu. Inače, mjesečni prihod familije je dvadeset, da toliko, dvadeset maraka. Ustvari, malo manje: „Dok banka uzme svoju proviziju, dok platimo prijevoz, nama ostane 15-ak maraka“.
Lice Bosne i Hercegovine ima Eminine oči i Osmina usta
To čak i ja znam izračunati: Mustafa, Indira, Emina i Osmo, dnevno raspolažu s pola marke. Svakoga sata, svakoga dana u mjesecu, pa tako godinama, oni, ali zajedno, mogu potrošiti – dva pfeninga!
Neki su međunarodni genijalci, inače, sračunali kako je ekstremno siromašan svako ko živi dnevno s manje od jednog dolara. Da, eto, Mustafa, Indira, Emina i Osmo, imaju po devedeset i devet centi dnevno, ali svako, raspolagali bi, svi zajedno, s barem deset puta, pa još nešto, više nego sada. A opet bi bili ispod granice siromaštva. Gdje su sada, e to ni bog ne zna.
Žive tako dvoje odraslih i dvoje djece u šupi manjoj od nekakve trafike, portirnice, šta li, koja bi, ako sve skupa nije mega prevara, trebala stajati na ulazu u Bujon Ozone, zlatni geto za bogate arapske turiste na obodu Sarajeva.
Ove dvije vijesti, lice su i naličje Bosne i Hercegovine. Na jednoj strani, tamo iza Tuzle, kod Gornjih Vukovija, u zaseoku Džafići, pa još malo dalje, četvero građana, državljana, nesretnika, u šupi, a na drugoj, trideset kilometara od Sarajeva, maketa sasvim novog grada za dokone bogataše i ples velikih brojki. Naravno, lice Bosne i Hercegovine ima Eminine oči i Osmina usta.
Za potrebe nastavka priče pravit ćemo se da je cijela storija oko investicije vrijedne četiri i pol milijarde maraka ozbiljna. Valja, dakle, ignorirati činjenicu da je nekom bogatašu iz Emirata za oko zapalo baš Trnovo, da nije našao ni bolje ni ljepše mjesto za zidati novi turistički grad, da, fakat, ima nekog smisla potrošiti hrpu para tu, kod nas, da nema razlike između novinskog naslova o istraživanju mogućnosti i skoro zgotovljenog posla, da je, uopće, moguće da potpisivanje protokola iza kojeg kao treba da se valjaju milijarde prođe poput dodjele zahvalnica amaterskim kulturno-umjetničkim društvima iz pasivnih krajeva… Hajde dobro, ovo zadnje je i moguće kod nas: kakvi smo, čudo bi bilo da je drukčije.
Kapital putuje bez emocija, vođen isključivo interesima svog vlasnika
Teoretičari i glasnogovornici kapitalizma, ljubitelji famoznih stranih investicija i sličnih pojava, reći će, ako već negdje nisu, da je prva vijest važna kako druge i drugih, sličnih, ne bi bilo. U prijevodu, da ima više Buroja, ne bi bilo Malčinovića, odnosno bi, samo što bi stanovali u nečemu boljem od šupe. Stvarnost je, međutim, drukčija: bez Malčinovića nema ovog i sličnih ozonea, pozlaćenih kaveza s čistim zrakom na kakvom, daleko od očiju, skapava jedna bosanskohercegovačka familija.
Kapital putuje bez emocija, vođen isključivo interesima svog vlasnika, privučenog rasprodajom zemljišta, jeftinom radnom snagom s tendencijom daljnjeg pojeftinjenja – onaj ko živi s dvadeset maraka mjesečno, dobitkom na lotu smatra plaću od tristo – i političkom elitom koja je obezvrijedila sve što je zatekla, pa i ne može drukčije nego to probati prodati bez suvišnih zašto i bilo kome.
Nema, da se razumijemo, te države koja će na mogućnost da uprihodi četiri, pet milijardi maraka, reći neka hvala, ne treba, imamo mi, ušparali. Ima, međutim, mnogo, previše država, u kojima se s više pažnje odnosi prema namjeri bogataša, ma koliko bila nejasna, nego prema stvarnosti u kojoj dvoje odraslih ljudi i dvoje sitne djece žive u šupi i s petnaestak maraka mjesečno!
E, u takvom društvu evo i nas, posmrtnog ostatka Bosne i Hercegovine.
