2012.godine kreće na dijalizu zbog otkazivanja bubrega a, sada 2,5 godine nakon, Milorad Gojković je dobio priliku za novi život. Zašto imamo potrebu da kažemo novi život? Mnogi ne mogu da razumiju, kako izgleda život sa dijalizom. Možda i nije tako teško psihički podnijeti činjenicu da ti je odjednom, dijaliza neophodna da bi preživio dan, ali ono što se mora shvatiti je, da život sa dijalizom uopšte nije život.
Milorad Gojković je od 2012.godine na peritonealnoj dijalizi ili da bude jasnije, Milorad mora da se dijalizira svaka 4 sata. To otprilike izgleda ovako: dijaliza u 8 ujutro, pa ponovo u 12 popodne, zatim u 16h i u 20h navečer. Ono što će vam svaki dijalizirani pacijent reći, jeste da je dijaliza nevjerovatno iscrpljujuća a u većini slučajeva i jako bolna. Svjetski nefrolozi, kada spomenu dijalizu, o njoj govore isključivo kao period do same transplantacije i nepojmljivo im je, da se osoba dijalizira duže od dvije godine, što bi ujedno bio i najduži vremenski period dozvoljen za dijalizu. Nažalost, u Bosni i Hercegovini, ljudi se dijaliziraju i po 8 godina.
Milorad se obratio OTVORENOJ MREŽI prije 4 mjeseca kada je njegovo zdravstveno stanje bilo jako loše i tim OTVORENE MREŽE ga je, u konsultaciji sa francuskim timom ljekara, hitno izmjestio u Toulouse. Francuski tim ljekara na čelu sa profesorom Rostaingom je tamo uradio sve potrebno kako bi se njegovo stanje stabilizovalo ali su rekli da mu je hitno potrebna transplantacija. Tada, njegov otac odlučuje po drugi put da pruži život svom sinu. Momčilo Gojković, kao i svaki otac, gledajući svakodnevno užas koji dijaliza donosi sa sobom, odlučuje biti donor svom sinu.
U Francuskoj, kao u jednoj uređenoj evropskoj zemlji, postoji procedura koja se treba proći kada je u pitanju srodnička transplantacija. Naime, prije svega moraju se obaviti svi predtransplantacioni pregledi da bi se ustanovilo da li uopšte osoba koja želi donirati bubreg može biti donor, odnosno da li će taj organ po svim parametrima odgovarati pacijentu.
Zatim se prolazi pravna procedura i izlazak pred komisije kako bi se dokazalo da se radi o doniranju organa. Specifično u vezi sa ovom transplantacijom je, da su Milorad i Momčilo različita krvna grupa. Ovakva vrsta transplantacije se nigdje u blizine naše države ne radi. Ne samo da se ne radi u susjednim zemljama, već u regionu ovaj metod nije poznat a, u Francuskoj unazad 13 godina, ovakva vrsta transplantacija je izvodiva. Na posljednjim provjerama, francuski tim ljekara je otkrio da srce Miloradovog oca, Momčila Gojkovića radi sa samo 50 odsto kapaciteta. U tim trenucima, Momčilo se nije zabrinuo za svoj život. Kroz glavu mu je prolazilo pitanje koje ja stalno i postavljao: ” Da li ću moći biti donor svom sinu?”
Stigao je i dan Miloradove transplantacije. U razgovoru sa koordinatorima OTVORENE MREŽE koji su sve vrijeme u Toulouse-u sa Miloradom i Momčilom, Milorad je otkrio kako nije mogao spavati noć prije same transplantacije od silnog uzbuđenja jer je napokon došao kraj dijalizi i što će napokon moći živjeti normalno.
Ta noć je bila puna emocija. Transplantacija je bila zakazana za 4. februar ali je zamijenjena sa drugim terminom transplantacije i desila se 2. februara. Sva procedura je morala biti hitno riješena i koordinatori OTVORENE MREŽE su uspjeli završiti sve kako bi već ujutro mogao da krene proces transplantacije.
2. februara, stigle su vijesti iz Toulouse-a. Transplantacija Milorada Gojkovića je prošla uspješno. U Toulouse-u i klinici Rangueil su urađene 63 transplantacije različitih krvnih grupa i svaka od tih transplantacija je bila uspješna. Kada kažemo uspješna, misli se da su i donor i transplantirani pacijent sada zdravi ljudi.
Ono što nas sve sada čeka je post transplantacioni period. Onaj dio oporavka od same transplantacije i privikavanje organizma.
Otac je dao svom sinu priliku za novi život. Po drugi put, nesebično i pun ljubavi.
Gojkovići, bićemo tu kada kao pobjednici sletite na Međunarodni aerodrom u Sarajevu. I zajedno sa vama, ćemo slaviti život.
