U ranu zoru desetine mladih ljudi čekaju da iz Prištine krenu za Beograd. Bračni par i dijete sa hljebom u plastičnoj kesi ulaze preko puta autobuske stanice, kod reklame „Mermer Bil Klinton Kumanova”. Petak je, putuje tek nekoliko Srba, sve su ostalo Albanci, odlaze s Kosova. Za nama su još dva autobusa.
U zagušljivom vozilu smjenjuju se grobna tišina i opšti žamor, kao kod ljudi koji strijepe od nečega. Ćute i plaše se, pa onda strah i bojazan utapaju u razmjenu nekih besmislenih riječi koje ih hrabre, a izgleda da se pripremaju za ispitivanja i saslušanja koja ih čekaju.
Za sat vremena na Merdaru na kosovskoj strani prijelaza počinje najgore maltretiranje. Oštar pogled i odmjeravanje, pa onda strogo i agresivno pitanje, pa izvođenje napolje, pa opet ulazak trojice – što policajaca, što carinika. Opet izlaze neki ljudi, mrmljaju u bradu psovke, odlaze u kontejnere iz kojih se vraćaju, valjda slobodni. Ovakva vrsta maltretiranja bila je rijetka na izlasku s Kosova.
Represija se odnedavno primenjuje prema Albancima, od trenutka kada su shvatili da se preko Srbije, nakon dogovora o slobodi kretanja, mogu domoći Zapada. Hiljade ljudi bježe sa „slobodnog Kosova”, a kosovski policajci bez ikakve osnove formalno pokušavaju da ih zaustave. Na pitanje kuda idu, najjednostavniji odgovor je: u Beograd na liječenje, u Suboticu kod rođaka.
U beznadežnom čekanju jedna službenica OEBS-a ne može da izdrži i izlazi napolje, prilazi policajcu, predstavlja se, pita, ponavlja pitanje: on ćuti, riječ ne progovara. Ona odustaje i vraća se u zagušljivu kutiju. Začudo, autobus se okreće prema Beogradu i staje u red za prijelaz preko ove gvozdene zavjese. U serijama se vraćaju lične karte, niko nije zadržan.
Kuda idu ovi ljudi? Ko im je uništio život i šta ih čeka u susretu sa tvrdom granicom Evropske unije u koju će udariti za manje od jednog dana?
Odlazak ovih ljudi na terenu je podržan i osnažen od kosovskih vlasti jer je ovo masa nezadovoljnika i izdržavanih osoba. Uostalom, ovo su glasači pokreta „Samoopredjeljenje” Albina Kurtija i Alijanse za budućnost Kosova Ramusha Haradinaja. Tako se rješavaju bjede i glasača. Uz to sigurno je da će ovaj mladi, moderno odevjeni čovjek, ako se dokopa bilo kakvog posla ili zapadne socijale – svojoj sestri, majci uputiti sto evra da prežive.
Na srpskoj strani ulazi krupan policajac, nisko opasanog pištolja čija drška udara, redom, u svako sjedište. Brzo uzima lične karte, nikoga ne gleda, onda isto tako munjevito i surovo izbacuje onu porodicu sa djetetom i hljebom, jer nemaju “kosovski” izvod kao ostala djeca, a umjesto njega pokazuju ekstrakt u koji je upisano i državljanstvo, a to se ne priznaje. „’Ajde, ’ajde… Brzo kući nazad, fiju!”, viče i odlazi u plastičnu kutiju. Svaku kosovsku ličnu kartu ovaj čovjek debelih prstiju mora da pretvori u statusno neutralnu potvrdu. Štampač ne radi, pa ga udara i vadi toner.
Treći sat uveliko prolazi, jad, bjeda i poniženje rastu. Ovdje se rađa zlo, ovdje se dogodio sunovrat svake slobode, odavde će u Evropu bez granica, preko razrađene i plaćene veze koja čeka da im istrese ovo malo sirotinje iz džepova. Ko ima hrabrosti da ukine ovu fabriku mržnje?
Ulazimo u četvrti sat, autobus kreće, Zdravko Čolić pjeva na radiju: „Pisaću joj pisma duga!”
