Tokom drugog ročišta koje je trajalo više od osam sati, tužilac je završio ispitivanje prvog svjedoka, tokom kojeg se Ivanovićeva odbrana više puta u prigovorima osvrnula na tužiočeva često ista i sugestivna pitanja. Tokom svjedočenja, svjedok je crtao i skicu ulica u Mitrovici u kojoj su on i ostali Albanci navodno odvajani od svojih porodica, kao i mjesta kojima su se kretali i gdje je vršena egzekucija. Crteži svjedoka će biti iskorišćeni kao dokazni materijal.
“Do momenta dok se nisu pojavili snage u policijskim uniformama i crnima maramama rezervisti nas nisu malltertirali, ali se stanje pogoršalo kad su došli ljudi u policijskim uniformama,” nastavio je Mustafa svoje svjedočenje objašnjavajući događaje od 14. aprila 1999. godine. On je svjedočio i o tome kako se pojavio policajac sa sjekirom u ruci, kada je petnaestorici Albanaca narađeno da krenu ka obližnjem kontrolnom punktu, na kojem su se nalazili pripadnici policije, to jest, paravojnih snaga.
Na punktu je, kako navodi svjedok, bio i Oliver Ivanović.
Nakon što je jedna osoba prišla i razdvojila petnaestoricu muškaraca u dvije grupe – jednu od 6 i jednu od 9 osoba – u kojoj je bio i sam Mustafa, manja grupa je upućena prema ulici Mokre gore u Mitrovici, a jedan od policajaca u “plavoj kamuflažnoj uniformi” se obratio drugom, pitajući ga šta da radi sa devetoricom Alabanaca. Mustafa dodaje da je tada i prepoznao Ivanovića.
“Otišli su i mi smo stali tu i jedan od njih se obratio jednoj od osoba – šefe šta ćemo da radimo sa njima? I ja sam tu osobu prepoznao. To je bio Oliver Ivanović. On je rekao – zašto pitaš mene? Postupi po izdatom naređenju,” rekao je Mustafa objašnjavajući da je Ivanović bio u “punoj policijskoj uniformi”, sa crnom kapom koja može da se “transformiše u masku”, dok je nosio na “desnoj strani pištolj u futroli, pored njega nož u futroli”, a navodno je istovremeno navodno nosio i “automatsku pušku na grudima,” a levo se nalazila “još jedna futrola sa još jednim nožem.”
Svjedok je objasnio i da je siguran da je to bio Ivanović, da ga je znao, jer je bio sportista i jedno vrijeme direktor sportskog centra u Mitrovici, ali i da mu je nadimak bio “Olja”. On je dodao i da su pored Ivanovića na punktu bili i Igor Simić, Srđan Aleksić i Vlastimir Aleksić, te da su Igor Simić i Srđan Aleksić bili u policijskim uniformama i sa automatskim puškama, dok Vlastimir Anđelković nije bio uniformi, ali je takođe bio naoružan.
Svjedok je dalje objasnio da je nakon Ivanovićevog komentara da policajac radi u skladu sa naređenjima, grupa od devet Albanaca odvedena ka Obilićevoj ulici gdje je izvršena egzekucija četiri Albanca – Fatmira Mustafe, Avnija Abazija, Skendera Paćarade i Mehmeda Seferija, te da ostali nisu ubijeni, jer je ubrzo, u vojničkom vozilu, stigao “vojni starješina” koji je spriječio dalje ubijanje i koji ih je vozilom pratio do punkta na kojem su ponovo videli Ivanovića, ali i dalje ka autobuskoj stanici.
Mustafa dodaje da je siguran da je tada na punktu Ivanović na albanskom rekao – “E sada pravac Albanija”.
Svjedok je takođe tvrdio da je Ivanović mogao da vidi egezekuciju Albanca, jer se od punkta videlo mjesto egzekucije, te i da je siguran da je tokom egzekucije Ivanović bio na punktu, jer se tamo nalazio i nakon što je prekinuta egzekucija.
Iako je tužilac više puta postavljao pitanje svjedoku – da li se Oliver Ivanović može nazvati komandatnom paravojnih snaga, svjedok, međutim, to nije mogao da potvrdi i više puta je naveo da to nije ni rekao, već da su Ivanovića nazvali “šefom”, a objasnio je i da je možda i sam Ivanović imao naređenje od nekog drugog, kada je u pitanju egzekucija, ili bilo koje drugo naređenje.
