Naime, Hejli pati od rijetke bolesti pod nazivom Kotarov sindrom (Cotard’s Syndrome). Osnova sindroma ogleda se u jakom uvjerenju oboljele osobe da ona zapravo više ne postoji, prenosi mirror.co.uk.
Ova bolest se danas sve više sreće pod nazivom “walking dead syndrome” ili “walking corpse syndrome” jer se sumanost ovog tipa često odnosi na uvjerenje da je osoba koja od ovog problema boluje mrtva, da su članovi njene porodice mrtvi, da je svijet uništen, kao i da pojedini dijelovi njenog tijela više ne funkcionišu ili ne postoje.
Od kada joj je dijagnostifikovan Kotarov sindrom, ova djevojčica iz Alabame želi da pomogne svima koji prolaze kroz slične probleme.
“Moji roditelji su se nedavno razveli i meni je bilo vrlo teško da se suočim sa tim. Tako sam jednog dana sjedila na času engleskog i odjednom sam se osjetila jako čudno – kao da sam mrtva, nisam mogla da se otarasim tog osjećaja”, objašnjava 17-godišnja tinejdžerka.
“Dok sam se vraćala iz škole, razmišljala sam o tome da posjetim neko groblje, kako bih bila bliže onima sličnim meni – mrtvim, ali nijedno mi nije bilo usput, pa sam riješila da idem direktno kući i da pokušam da odspavam”.
Taman kad je mislila da je uspjela da ga se otarasi, taj čudan osjećaj se ponovo javio nakon nekoliko dana, dok je bila u kupovini.
“Tijelo mi se potpuno ukočilo, bacila sam sve haljine koje sam držala u ruci i istrčala sam iz radnje. Osjećala sam se kao da ludim”, prisjeća se Hejli.
Od tog dana, osjećaj se više nije izgubio. Hejli je počela da izostaje iz škole, spava danju, a noću ostaje do kasno budna.
Kako je vrijeme prolazilo, Hejli je odlučila da prigrli svoj novi život.
“Riješila sam da jedem sve što mi padne pod ruku jer, pošto sam mrtva, ne mogu nikako da se ugojim”, objašnjava devojčica.
Međutim, jednog dana je konačno riješila da se povjeri svom cimeru, a potom i tati Flojdu. Tata ju je posavjetovao da treba da posjeti psihijatra, međutim Hejli je trebalo skoro dvije godine da skupi hrabrosti da nekom strancu povjeri svoje iskustvo.
Na pregledu joj je ustanovljeno da ima Kotarov sindrom i da je riječ o bolesti, te da ona zapravo nije mrtva kao što je bila ubjeđena.
“To je takvo stanje gdje pacijenti misle da su mrtvi ili da dijelovi njihovog tijela više ne postoje”, objašnjava Hejli.
“Po Internetu sam tražila iskustva i drugih ljudi koji su patili od iste bolesti. Mnogo mi je laknulo što u tome nisam bila jedina, te da nisam samo ja voljela da provodim vrijeme na groblju”.
Hejli je od prve posjete ljekaru, nastavila da ide na terapije, te je zahvaljujući razgovorima sa psihijatrom,krenula da se oporavlja. Međutim, pomogli su joj, ni manje ni više, Diznijevi crtani filmovi, tačnije Miki Maus.
“Dok sam gledala Diznijeve filmove, osjećala sam neku toplinu, neko prijatno osjećanje. Mala Sirena, Uspavana lepotica, Aladin, Bambi – sve sam ih gledala. Onda sam upitala svog dečka Džeremija kako je moguće da mislim da sam mrtva, kad Diznijevi filmovi čine da se ovako super osjećam”, kaže Hejli.
Postepeno, ova hrabra tinejdžerka je ponovo počela da vodi normalan život, ozdravila, završila školu i namjerava da se uskoro uda za svog dečka Džeremija.
On mi je mnogo pomogao, i Dizni takođe. Nadamo se da ćemo uskoro da se venčamo i zaposlimo u Dizni Svetu”, zaključuje tinejdžerka.
“Biti mrtva je moje najbizarnije iskustvo, ali sam srećna što sam iz svega izašla živa”.
