Bilo bi pretjerano reći kako Austrijanci nisu čest predmet šale u Sloveniji. Austrijance se vidi kao pojam dosade, hladnoće i bezdušnosti. Postoji realan strah kod nekolicine mojih mlađih i ne tako mladih prijatelja Slovenaca da se Slovenija lagano pretvara u malu Austriju, u neku vrstu druge derivacije Njemačke (Austrija je prema tome njena prva derivacija, op.prev.), i taj je osjećaj, čini se, poprilično raširen.
S druge strane, ima i onih koji se boje da postaju sve sličniji Balkanu i da ih se svrstava u isti koš s drugim zemljama ex-Jugoslavije. Od 1980. naovamo, glavna točka razdora među slovenskim kreatorima javnog mnijenja i intelektualcima bilo je pitanje kamo Slovenija pripada: Balkanu ili srednjoj Europi.
Čini se kako je pobijedio „europski argument“: Slovenija je od 2004. član Europske Unije. Ovdje međutim nastojim obrazložiti kako je dilema između Europe i Balkana lažna, te kako je Slovenija mala Austrija s istovremenim šmekom Balkana. Prema tome, nijedan od argumenata iz prethodne dileme nije pobjednik.
U pitanju je kulturalni monoteizam i kulturalni imperijalizam, veoma popularan među nacionalistima – ali ne samo među njima – koji se krije iza tvrdnje koju su pristaše slovenske nezavisnosti do beskraja ponavljali od sredine 80-ih prošlog stoljeća do danas: da je bit slovenske kulture europska; da bi oslobađanje od barbarske Jugoslavije omogućilo Sloveniji ponovno pridruživanje grupi „civiliziranih“ zemalja Europe kojima ona povijesna pripada; da je sedamdesetogodišnje udruživanje Slovenije s njenim balkanskim susjedima na jugoistoku bila strašna pogreška; da je Jugoslavija bila „tamnica naroda“ osuđena na propast.
Prije svega, ova linija rezoniranja iz povijesne perspektive zvuči prilično ironično, jer su upravo slovenski nacionalisti bili među najvatrenijim zagovornicima stvaranja saveza južnih Slavena nakon Prvog svjetskog rata. I za to su imali dobrih razloga. Unutar Austro-Ugarske slovenski je narod imao minornu važnost. Tako da su očekivali kako će im biti bolje u manjoj državi sastavljenoj od saveza naroda koji su govorili jezikom sličnim slovenskom i s kojima su se Slovenci osjećali kulturno povezanima. Doista, i sama Austro-Ugarska je često opisivana kao „tamnica naroda“ od strane nacionalista prije Prvog svjetskog rata, i stvaranje Kraljevine Jugoslavije je trebalo zaštititi slovensku naciju, a ne ugroziti ju.
Nije vjerojatno kako su Slovenci očekivali izvući materijalnu korist od saveza južnih Slavena, jer je većina budućih jugoslavenskih zemalja ekonomski gledano funkcionirala u polufeudalnim modelima. Štoviše, rat je potpuno uništio Srbiju i desetkovao njenu populaciju. Činjenica da su vodeći slovenski političari ranog 20. stoljeća voljno ušli u savez sa svojim južnoslavenskim susjedima jasno pokazuje da se u to vrijeme mislilo kako Slovenci imaju puno više zajedničkoga sa Srbima i Hrvatima nego s Austrijancima.
Naravno, takvi se stavovi mogu promijeniti, kako je zaista i bilo. U 80-ima prošlog stoljeća, slovenski nacionalisti su zagovarali prekid braka s ostalim južnim Slavenima, koji su sada gledani kao lijeni, barbari i ratoborni: ukratko, neeuropski. Slovenija je, s druge strane, predstavljana kao marljiva, civilizirana i miroljubiva: europska.
Sedamdeset godina ranije, Habsburška Monarhija je smatrana tlačiteljem slovenskog naroda. Sada je, međutim, slovenski suštinski europski karakter izvođen iz njihove stoljetne uključenosti u Austro-Ugarsku, a Europska Unija je gledana kao kulturalni nasljednik tog multikulturnog srednjoeuropskog Carstva.
Kako god se interpretiralo habsburško naslijeđe, neporecivo je kako je habsburško razdoblje ostavilo trag na kulturu slovenskih zemalja. Istodobno, međutim, oni koji preuveličavaju važnost habsburškog naslijeđa često zgodno preskaču stvarnost jugoslavenskog razdoblja.
To je u najmanju ruku licemjerno. Jasno kako je sedamdeset godina jugoslavenskih integracija moralo promijeniti Sloveniju, kao što je to uradilo i razdoblje Austro-Ugarske. Istovremeno, to ne znači kako habsburški utjecaj više nije relevantan. Slovenska bi kultura prema tome trebala biti kombinacija habsburških i balkanskih elemenata.
Iz ovoga je već jasno kako je sporna debata između onih koji tvrde kako je Slovenija u svojoj biti Balkan, i onih koji tvrde kako je ona u svojoj biti srednjoeuropska. Međutim, situacija je još mnogo složenija.
Balkane, Balkane, zašto si nas ostavio?
Kako su pokazali stručnjaci za Balkan kao što su Maria Todorova i Milica Bakić-Hayden, u 90-ima prošlost stoljeća ideja o lijenosti, zaostalosti, brutalnosti isl. Balkana kao njegovoj kulturalnoj biti je u širokim razmjerima konstruirana kroz pisanje zapadnoeuropskih novinara, javnih službenika i putopisaca.
Dominantan pogled na Balkan iz kuta zapadne Europe je, i već dugo je takav, onaj da taj dio svijeta istovremeno i jest i nije dio Europe.
S jedne strane, neporecivo je kako je ova regija geografski dio europskog kontinenta. Štoviše, sama je zapadna civilizacija osnovana na Balkanu, točnije u helenističkom svijetu. Kasnije, Balkan je postao dijelom Rimskog Carstva, generalno smatran regijom europskog karaktera. Možda i najvažnije u ovakvoj argumentaciji, većina stanovništva Balkana je stoljećima unatrag pripadala nekoj od kršćanskih konfesija.
Međutim, vode su se zamutile s vremenom Bizantskog Carstva, posebno nakon velikog raskola u 11. stoljeću, koji je stvorio jaz između rimokatoličke i istočnih pravoslavnih crkava. Prema većini promatrača, konačni raskid ove regije s Europom dolazi s osmanskim osvajanjima poluotoka u 14. i 15. stoljeću. Nakon tih osvajanja islam postaje dominantna religija na poluotoku, ako i ne brojčano, onda svakako politički. Tijekom osmanskog razdoblja, Balkan se nije mogao razvijati po istim linijama kao „slobodna“ Europa, tvrdi ova druga argumentacija.
Ovdje leži porijeklo primjetnog raskola ličnosti Jugoslavije. Do Prvog svjetskog rata, slavenske zemlje, ono što su sada Hrvatska, Vojvodina, sjeverna Srbija, bile su dio Habsburške Monarhije. S druge strane, Bosna i Hercegovina, Srbija južno od Dunava, Makedonija i Kosovo bile su pod osmanskom hegemonijom. (Crna Gora je uvijek bila poseban slučaj, uvijek polu-nezavisna. To ipak ne znači da su Crnogorci od strane zapadnih promatrača ikad smatrani više civiliziranima od naroda koji su živjeli pod direktnom osmanskom vladavinom.)
Neću ulaziti u komplicirano pitanje kakvog su karaktera biti problemi izazvani ovim činjenicama u prvoj i drugoj Jugoslaviji, i kako su ozbiljni ti problemi bili. Ono što je, međutim, sigurno, je to da su i domaći političari i strani promatrači, članovi maglovite „međunarodne zajednice“, iskoristili navodne inkompatibilne kulturalne biti različitih dijelova Jugoslavije kako bi stvorili i opravdali nacionalističku groznicu u 80-ima i 90-ima prošlog stoljeća. Na ovaj su način i slovenski političari i kreatori javnog mnijenja suprotstavili zamišljenu Europu protiv zamišljenog Balkana.
Međutim, svakome promatraču EU-politike u današnjem vremenu je jasno kako nema konsenzusa oko toga što je Europa, kao i što ne postoji općeprihvaćena definicija onoga što je Balkan. Za ovo postoji izvanredan i jednostavan razlog: i Europa i Balkan, kao i svako područje, regija, ili zemlja, su konstrukcije koje su u određenom smislu riječi stvarne, ali koje se kontinuirano mijenjaju i nemoguće ih je fiksirati.
Europa je geografski gledano kontinent, ali kulturalno unakrsno križanje i kretanje ljudi ne prestaje kod gibraltarskog tjesnaca, Urala ili Bospora. Dodatno, mnoga su se carstva prostirala na dva ili tri kontinenta, u Aziji, Africi, Europi. Štoviše, mnoge kulturne vrijednosti koje se danas proglašavaju tipično „europskima“ razvijene su mnogo ranije u nekršćanskim dijelovima svijeta. Lijep primjer je određen stupanj vjerskih sloboda u Osmanskom Carstvu, koji je omogućio da se deseci tisuća Židova nasele u tom Carstvu, nakon što su protjerani iz Španjolske 1492.
Zaključak svega ovoga mora biti taj da Balkan i europska kultura nisu jasno razgraničene ili odredive stvarnosti, i kao takve one ne mogu biti ni gledane kao suprotnosti. Stoga Slovenija ne može biti jednostavno Europa ili jednostavno Balkan. Ovaj uvid ćemo potkrijepiti istraživanjem o popularnoj kulturi u Sloveniji.
Kako biti Balkan i to (ne) znati
Čak i prije nego što je Slovenija postala nezavisna, fenomen poznat kao Balkanska scena se pojavio u Sloveniji, posebno u Ljubljani. Bit ove scene bio je tzv. Balkanski žur, koji potječe s univerzitetskih kampusa i s vremenom je evoluirao u veoma popularan oblik zabave. Bit ovih zabava je slavljenje zajedničke kulture jugoslavenskih naroda, u obliku slušanja i plesanja uz različite tipove glazbe iz različitih razdoblja i mjesta Jugoslavije.
Fenomen balkanskih žurova opstaje do dan danas, čak i u vremenu u kojem se Slovenija smatra kao jedna od najuspješnijih tranzicijskih zemalja i kad je dio EU, time i službeno priznati član Europskog kluba. Posebno je kod Slovenaca popularno slaviti dva najvažnija ex-jugoslavenska državna praznika, Dan omladine (25. svibnja) i Dan republike (29. studenoga).
Ovo je eksplicitno održavanje jugoslavenskoga/balkanskoga naslijeđa, što bi moglo jednostavno potvrditi tezu kako je slovensko društvo podijeljeno na jugonostalgičare i one koji smatraju kako Slovenija pripada Europi.
Međutim, ta je teza ugrožena drugim, još važnijim uvidom, kako je slovenska kultura miks različitih elemenata, i nije čisto „Europa“ ili „Balkan“. Gotovo svi Slovenci, često nesvjesno, potvrđuju utjecaj balkanske kulture na njihovu svakodnevicu.
Ovo potvrđivanje se može naći u činjenici kako su mnogi kulturni elementi koji se općenito smatraju balkanskima pronašli snažno uporište u Sloveniji. Tri vrhunska primjera ovoga su glazba, jezik i hrana.
Najprije, jedan od najpopularnijih glazbenih žanrova u Sloveniji, kao i u ostatku ex-Jugoslavije, je turbofolk. Osim što je turbofolk iznimno popularan među pozamašnom grupom ex-jugoslavenskih imigranata u većim gradovima, u prethodnom se desetljeću razvila i varijanta turbofolka na slovenskom jeziku, počevši s bendom „Atomik Harmonik“ 2004. Na više alternativnoj sceni, ex-jugoslavenski rok ostaje i dalje jako popularan, s jugonostalgičnim bendovima kakav je „Zaklonišče Prepeva“. Štoviše, glazba iz drugih zemalja bivše Jugoslavije je i dalje veoma popularna u Sloveniji.
Drugo, slovenski sleng je prepun bosanskih/hrvatskih/srpskih riječi, što čini hibrid koji mnogi zovu srboslovenščina (srpsko-slovenski). Najupadljivije su psovke, jer je slovenski jezik poznat po tome da praktično nema nekih ozbiljnih psovki, dok su bosanski, hrvatski i srpski prilično poznati po kreativnom konstruiranju psovki. Ali tu su i mnogi drugi primjeri.
Jedan od njih je riječ džabe, koja znači „besplatno, gratis“. Neologizam koji potječe iz ove riječi mogao se vidjeti na ulicama Slovenije u reklamnoj kampanji najvećeg slovenskog telekom-operatera, „Telekoma Slovenije“, u proljeće 2013. „Telekom Slovenije“ je svoj novi paket mobilnih telefona za mlade nazvao „Džabest“, implicirajući kako ovaj omogućuje najbolju uslugu za neznatnu cijenu.
Činjenica da čak i državni slovenski telekom-operaterski div koristi bosanski/hrvatski/srpski sleng kako bi plasirao svoje proizvode na tržištu kaže nam mnogo toga o uobičajenosti upotrebe riječi iz tih jezika u Sloveniji. Njihova upotreba ne dovodi se u pitanje; naprotiv, čak je i poticana.
Treće, čak i najkonzervativniji slovenski nacionalisti rado jedu ultra-balkanska jela kao što su čevapčiči/ćevapčići i burek i piju tursku kavu bez osjećaja krivice: ovo su najpopularnija jela u Sloveniji. Doista, mnogi ljudi vjerojatno nisu čak ni razmislili o činjenici da su ova jela „Balkan“ prvog reda, što potvrđuje tezu kako je slovenska kultura apsorbirala mnoge balkanske elemente i kako je ona sama hibrid različitih elemenata.
Konačno, besmisleno je pričati o slovenskoj kulturi kao nečemu fundamentalno različitom od balkanske kulture. Slovenska je kultura proizvod slovenske povijesti; ne samo dijela te povijesti, nego cijele povijesti. Svaka kultura je uvijek u stanju gibanja, posebno mala kultura pozicionirana na raskrižju između većih kulturalnih blokova. Oni koji pokušavaju zanijekati određena naslijeđa koja postoje unutar slovenske kulture, ako ništa bar zbog pojednostavljenja, bave se uzaludnim poslom. Stvarnost je da je Slovenija malo Balkan i malo Europa, i da su i sami „Balkan“ i „Europa“ prilično složene, problematične, i promjenjive kategorije koje ne bi trebalo smatrati jednoznačnim apsolutima.
