Rekao sam i više nego sam trebao. Moji stavovi su jasni i preneseni javnosti. Povlačim se. Onima koji me podržavaju hvala, a onim koji pišu loše o meni, ogovaraju i izmišljaju, kažem da nisam Poslanik nego samo običan čovjek: Vidimo se na ahiretu, a tamo čovjek ni majku neće poznavati.
Ako i dalje nije jasno, ovo znači da neću halalit – poručio je imam u Trnovima kraj Velike Kladuše, efendija Selvedin Beganović i sklonio se od javnosti, moleći “Alaha da mu oprosti a njegovoj obitelji da olakša što je svojim pisanjem i stavovima doveo svoju majku i porodicu u dosta težak položaj”, piše Jutarnji list.
Ni s reporterima Jutarnjeg lista efendija nije želio pričati o tri napada koje je dožvio u samo 25 dana.
Svi su se zbili u zajedničkom dvorištu njegove kuće i džamije i svi su bili podmukli, udaran je s leđa tupim predmetom u glavu i na isti način boden nožem po leđima, ramenima te u predjelu srca. Sve su povrede u policijske zapisnike ušle kao lakše. Mediji su napade povezali s vehabijama, radikalnim islamistima čijeg je neformalnog vođu Bilala Bosnića prošle godine Beganović javno kritizirao zbog novačenja mladih Kladušana za borbe u Siriji. Kada je u pitanju politika i vjera, inače srdačni Kladušani postaju nepovjerljivi i međusobno, a kamoli prema strancu. Reći će da su previše belaja preživjeli posljednjih godina, pa u to ne diraju, piše Jutarnji list.
Inače komplikovana politička i društvena situacija u BiH, na području zapadne Bosne još je gora, ratne su rane svježe, a podjela na Abdićeve “autonomaše” i “korpusovce” još je itekako vidljiva. Ipak, iz razgovora s nekim od njih uspjeli smo doznati da su vehabije u ovom slučaju možda samo paravan za brutalne napade.
Džamija je na brdu s kojega se pruža pogleda na Trnove, a na dlanu je i cijela Velika Kladuša. Iz porazbacanih kuća sva se raja u subotnje jutro slijeva na jedno mjesto, njihovu pijacu. Od mladića koji naplaćuje parking pokušavamo doznati kako mjesto diše po pitanju imama.
“Bio je tu nakon što se to dogodilo, vidjelo se da je napadnut, ali ne znam ko je, nisam vidio pa ne mogu tvrditi. Priča se svašta, a ja u te priče ne vjerujem. Ovdje ti je malo zeznuto kod nas, svako malo neko nekoga dohvati. Prije dvije, tri subote pokačila se dvojica i jedan odmah izvuče pištolj, ne pita se. Zato ja radije ne bih o tome”, kaže mladić pitajući nas jesu li doista “ona braća učinila ubistva u Francuskoj ili je sve to neka podvala zapada”.
Rešad Pašić kao 16-godišnjak se priključio Armiji BiH u ratu koji je na ovim područjima bio osobito krvav, nekoliko je puta bio ranjavan, ali boji se pričati o napadima na efendiju.
“To svakako nije u redu, nadam se da će policija otkriti počinitelje. Efendija vjerovatno zna ko ga je. Što god da ti više kažem, bojim se…Evo, ja sam oženio Hrvaticu iz Pule Kjaru Rojnić, ona će preći na islam, a sina Denisa sam osunetio. Živjet ćemo u vjeri”, kaže nam Pašić.
On smatra da je islam do sada kršćanima bio pod nogama, pa im se sada ne sviđa što tako brzo napreduje.
“Uskoro će islam zavladati Balkanom, to je neminovno”, uvjeren je Rešad.
Njegova supruga Kjara kaže da joj se sviđa novi način života, te da se u početku “zavijala”, ali je prestala.
“Rekao sam joj da ne nosi hidžab, da komšije ne misle da je bijem”, šali se Pašić.
U moru prodavača koji su “iz drugog džemata pa ne znaju ko je udarao imama” ili jednostavno otvoreno kažu da ne žele pričati o tome, ekipa Jutarnjeg naletjela je na Hasana Karajića, umirovljenog inženjera, koji preživljava prodajom vjerničkih knjiga i drugih predmeta. Osim toga, dobar je prijatelj, ali i iskreni kritičar nekih postupaka napadnutoga efendije.
“Bio je kod mene i rekao mi da zna ko je. Rekao mi je i da zna da je taj radio po nečijem nalogu. A zna i ko je taj koji je naručio. Istina je da je prvo okrivio vehabije, ali je to povukao. Je li povukao iz straha, ili je saznao da to s njima nema veze, to ne znam”, priča Hasan Karajić.
Imama smatra jednim od najobrazovanijih ljudi u BiH, čovjeka širokih nazora, ali naglašava da ima jedan veliki
“On ne zna s ljudima i zbog toga je stvorio puno neprijatelja. Vi ćete te ljude na zapadu nazivati islamskim ekstremistima, ali recimo da su oni samo malo više upućeni u vjeru, ali nisu ekstremisti. Eto, oni su se okrenuli protiv njega. Radi se o desetak posto džematlija, uglavnom o mladim ljudima. Nije tu riječ o nekoj politici. On nije bio zadovoljan primanjima pa se okrenuo trgovini, automobilima i mobitelima, što ja ostavljalo loš dojam u džematu. POsebno kada mu svi muškarci od nas 1800 plaćamo godišnje po 30 maraka, što nam je kao vjernicima dužnost. Ipak je on hodža. Kada je istupao na Federalnoj televiziji mnogi su mu zamjerili što se obukao kao derviš, taj red nije u našoj tradiciji. On bi se rebao truditi da svi budemo u zajedništvu, a ne raditi razlike”, smatra Hasan Karajić.
Hasan Karajić poznaje dva mladića iz komšiluka koja su otišli ratovati u Siriju. On ne smatra da ih je dole odveo vjerski fanatizam, već prije bijeda i besperspektivnost.
“Ne znam je li ih Bilal Bosnić unovačio, on jest bio dole dvije godine na školovanju, u Jordanu, ali nije tu ni Bilal toliko bitan, koliko ova bijeda. Moj komšija Alija Keserović rođen je 1994. godine, ratno je dijete. Majke nije imao, otac mu je umro prošle godine. Pokušao je mali u Italiji raditi na crno, ali nije uspio, ovdje posla nema. Rekao mi je: Idem biti Šehid, neka tamo poginem, završit ću u Džennetu”, kaže Hasan.
Drugi njegov poznanik Fikret Karajić, u borbu je otišao iz imućne porodice.
“On pak nije imao cilj u životu, nije završio školu, a uzimao je droge. Mi smo u socijalizmu živjeli u idealizmu bratstva i jedinstva, a ova djeca su idealizam pronašla u vjeri”, kaže Hasan Karajić.
