Proleteri svih zemalja se nikada nisu uspjeli ujediniti, a ni Amerika ni Engleska neće biti zemlje proleterske, ali su se papci svih zemalja uspjeli ujediniti, jer njih koz njihov život nose iste životne vrijednosti, ako se vrijednostima to što ih vodi uopšte može nazvati.
Nedjelja je onaj dan kada shvatiš da je vikend pri samom kraju i da sutra počenje nova radna sedmica.
Nedjeljom idem u kupovinu. Ove nedjelje frižider je bio skroz prazan, toliko prazan da nismo imali razlog za otvaranje, osim onoga da se uvjerimo da više ništa nema u njemu.
Nekada, kada sam bila mlađa, drage ljude sam sretala u kafićima. Izlazili smo na ista mjesta, prepoznavali smo se po istim vrijednostima kojim trošimo život, pa su nam i ta noćna druženja bila draža. Sada se više ne srećemo u kafićima, već u tržnim centrima dok nedjeljom punimo kolica. Uvijek se obradujemo jedni drugima, pa prokomentarišemo kako nam djeca brzo rastu uz obavezno pitanje: “Izlaziš li negdje?“, te već šablonski odgovor: “Slabo, znaš ono posao-kuća.“ Bez obzira na to što se lokacija susreta promijenila, ostalo je isto prepoznavanje po vrijednostima kojim trošimo život i tako smo u razgovoru, dok svako gura svoja kolica, došli do zaključka da su papci u svim zemljama svijeta isti.
Sarajevski žargon
U predgovoru Rječnika sarajevskog žargona stoji: “Naša jezička stvarnost obiluje brojnim izrazima koji svoju afirmaciju i ovjekovječenje nisu našli niti u jednom od do sada sastavljenih rječnika iz prostog razloga – nemoguće je prikupiti i zabilježiti svu leksiku koja na ovaj ili onaj način egzistira u jeziku…“. U istom Rječniku dato je objašnjenje za riječ papak – između ostalog: primitivac, prostak, nekulturan, neotesan, neodgojen.
Brine me što mi se čini da su se papci svih zemalja ujedinili, svugdje su isti, sebični, primitivni i agresivni.
Nedjelja je, takođe, dan kada nikako ne želiš da se razboliš, a još manje da ti se razboli dijete. Meni se, eto, desilo da mi se dijete razboljelo i kada sam vidjela da kućno liječenje ne pomaže, da se lice moje kćerke grči, rekla sam joj: “Idemo u Hitnu.“ U odjelu Hitne pomoći gužva, ne postoji utvrđen način praćenja ulaska pacijenata, osim da se vodiš svojim poštenjem i pitaš ko je posljednji došao i tako odrediš kada je vrijeme da i ti uđeš u ambulantu i potražiš ljekarsku pomoć. Tipično papanski gospodin koji je došao poslije nas „zalijepio“ se za ambulantna vrata i naravno ušao preko reda. Samo jedan čovjek je reagovao, ostali su šutjeli. „Koji papak“, rekla sam više za sebe, a papku, naravno, nije bilo neprijatno.
Mi smo pratili naš red i ušli u ambulatnu, pristojno se pozdravili. Ja sam doktorici u bijelom mantilu opisala simptome, a ona me pitala: “Da li ste bili u Domu zdravlja?!“, odgovaram: “Ne, nismo, nedjelja je, a danas ju je počelo boljeti.“ Doktorica: “Više niko ne ide u Dom zdravlja, svi dolaze kod nas, nemam ja sada vremena, evo vam ovaj papir idite u laboratorij pa se vratite sa nalazima.“ Uzimam zbunjeno papirić na kojem, meni sasvim nerazumno, nešto piše. Doktorici nisam ništa rekla, nisam joj rekla da sam dovela dijete u Hitnu jer znam da laboratorij radi i da ćemo dobiti odmah sve nalaze, nisam je pitala ni gdje bi ona odvela svoje dijete, nisam je pitala niti sa kojim pravom tim tonom uopšte razgovara. Ništa od ovoga je nisam pitala. Napuštamo neugodnu doktoricu, a kćerka me pita: “Zašto nas je doktorica napala?“, odgovorila sam joj: “Zato što je papanka“, zato što je zaboravila Hipokratovu zakletvu, zato što je moć svog znanja iskoristila za plasiranje nadmoći nad majkom, koja joj ništa neće reći, jer joj je dijete bolesno.
Demonstracija sile
U laboratoriji sasvim druga žena. I njoj je nedjelja. Pred njenim licem bit će spušteno tog dana najmanje stotinu ruku, prstiju iz kojih će izvaditi krv, donijet će joj jednako toliko plastičnih čaša sa nimalo ugodnim mirisom urina, a ona je opet nasmijana i prijatna. Ona nije papak.
Ko pali džamije u Švedskoj? – Papci.
Ko čini ISIL? – Papci, neznalice koje na okrutan način demonstriraju silu, prljajući ljepotu istinske vjere, one iz duše i srca, one bez agresije.
Baš sam bila u Francuskoj kada su na dvije lokacije na božićnim marketima automobilom pokosili posjetitelje. Ko je to uradio? – Papci.
U Strazburu, u kojem sam bila, policija je bila na svim lokacijama oko božićnih marketa. Primijetili smo dostavni automobil, a u njemu mladića tamnije boje kože. Moj brat i ja samo im se namijali i prijateljski mahnuli, ostatak ljudi oko nas ih je pogledao sa prezirom i unaprijed ih osudio, zašto? Zato što su uskogrudi papci!
Ko generalno usuđuje ljude koji su drugačiji? – Papci.
Ko krade svoju vlastitu zemlju tako što prima naknade koje ne zaslužuje? – Papak.
Zaista su papci u svim zemljama svijeta isti. Proleteri svih zemalja se nikada nisu uspjeli ujediniti, a ni Amerika ni Engleska neće biti zemlje proleterske, ali su se papci svih zemalja uspjeli ujediniti, jer njih koz njihov život nose iste životne vrijednosti, ako se vrijednostima to što ih vodi uopšte može nazvati.
Moji poznanici i ja guramo kolica prema voću i povrću, kažu mi: „Vidi, banane su dobre, a i na akciji su.“ Ja odgovaram: “Super, vidi, stvarno su dobre.“
Napunila sam frižider. Dijete je bolje, mada je još malo boli. Napolju pada snijeg. Pored zdravlja, sreće, ljubavi, punih frižidera i dragih ljudi, silno želim da se u Novoj godini papci svih zemalja RAZJEDINE!
