Sa druge strane, postoje i oni stanovnici grada na Miljacki kojima ovi zimski dani padaju puno teže nego ostalima. Jedan od njih je i Kadrija Mujić koji, kako kaže, nema svoj dom već samo “svoje skrovište”.
Kadrija, koji je u poodmaklim godinama, živi u prizemlju trošne, napuštene kuće u sarajevskom naselju Vraca. Tu već godinama provodi hladne zimske noći na neuslovnom kauču sa nekoliko desetina pokrivača. Ipak, Kadrija kaže kako ga oni ne mogu zaštititi od hladnoće kojom je ispunjena cijela njegova soba, jer u podnožju kuće nema ni stakla na prozorima.
Kadrija je od starih krpa, zavjesa i kartonskih kutija zakrpio pukotine na prozorima kroz koje struji hladan januarski zrak. I pored toga, temperatura zraka u njegovoj sobi jednaka je onoj napolju.
Svako jutro Kadrija silazi u grad gdje provodi dan sve do večeri. Za to vrijeme šeta, sjedi na obali Miljacke, a kada ogladni, u pekarama ili obližnjim buregdžinicama zamoli za jedan obrok ili barem kiflu.
Nema novca ni za ličnu kartu
“Budem nekad ovdje, nekad kod Vječne vatre kad mi je zima, odem u grad malo, odem na Miljacku, sjedim”, kaže Kadrija koji se ovih hladnih dana najčešće može vidjeti kako se grije kraj vatre na spomeniku Vječna vatra u samom centru Sarajeva.
U razgovoru za Anadolu Agency dodaje kako mu samoća ne pada teško, jer na nju je navikao. Prijatelja, kako kaže, nema jer je razočaran u ljude koji se druže jedni sa drugima samo iz koristi.
“Prijatelja ćeš naći za pare, bez para ne možeš. Nije mi teško, imao sam ja prijatelja. Kako teško, naučio sam ja u samoći, naučio sam. Meni je žao što žene nemam”, kaže Kadrija.
Dodaje kako je veseo po prirodi te kako je uvijek raspoložen za lijepu riječ koju razmijeni sa ljudima. Ali dane, kako kaže, provodi najčešće sam, šetajući i posmatrajući ljude i pse.
“Nekad odem na Dolac Maltu. Dva mjeseca nikakvih primanja nemam, ličnu kartu treba da izvadim, ali…”, govori kroz suze.
Naglašava da mu pomaže jedan komšija, a i to je rijetko. Prema njegovim riječima, ljudi su se otuđili, brinu samo o svojim problemima te lako zaboravljaju druge.
“Samo ima jedan Edo, dobar čovjek, i njegova gospođa, oni meni daju nekad novac, pa jedem. Jedino oni, niko više.”
Iako živi u ekstremnoj neimaštini, Kadrija dodaje kako ne prosi. Novca nema, a ne prima ni socijalnu pomoć, jer nema ličnu kartu a, opet, nema novca ni da je izvadi.
“Kako ću uzeti ličnu kartu, nemam odakle, moram da jedem. Lična karta je 18 KM”, kaže Kadrija.
Govoreći o ljudima koji ga nerijetko primjećuju na ulicama, Kadrija kaže kako ne gubi vjeru u dobre ljude koji mu ponekad novčano pomognu.
I peć mu je neko odnio…
“Nisam tražio pomoć. Jedino odem u grad u radnje i zatražim neke pite. Daju mi, neko hljeb, neko pitu. Nikad nisam izašao da nisam stavio u torbu nešto ili jeo unutra. Zamotaju mi u papir i ja putem jedem. Ima dobrih ljudi.”
Dodaje kako mu najteže u zimskim mjesecima pada hladnoća. Dok je imao šporet, nalazio je drva, te ih ložio i tako se grijao.
“Ložio sam, dok je bio šporet, imao sam francuski šporet i peć, ali neko odnio, nije ni pitao”, kaže Kadrija.
Društvo mu ponekad navečer prave psi koji ga najčešće, kako kaže, prate sve do kuće gdje ih on nahrani starim hljebom, kada ga ima.
“Dođu cuke ovdje ja im dam hljeba, dođu preko noći, ovdje budu, laju”, dodaje.
U njegovom skrovištu koje je ujedno i njegov jedini dom, Kadrija ističe kako nema niti vode niti struje. Kada padne noć, Kadrija zapali svijeću te grije promrzle ruke. Dodaje kako svoju neuslovnu sobu doživljava kao jedino mjesto za život, a ukoliko bi bio istjeran, za sebe bi pronašao neko drugo mjesto ili pločnik u gradu.
