Kada neka državljanka Sirije zbog rata pobjegne kod svog brata u njemačku saveznu zemlju Donja Saksoniju, ne znači da će tu i ostati. Razlog je politika da se socijalne i finansijske posljedice dolaska brojnih azilanata ravnomjerno raspoređuju na svih 16 saveznih zemalja Njemačke. Zbog toga postoje i pravila raspoređivanja tražilaca azila.
Sirijka s početka priče tako prvo mora da se prijavi u biro Njemačkog zavoda za migraciju i izbjeglice (BAMF). Službenik BAMF-a potom gleda u EASY. To je kompjuterski program “Erstverteilung vonAsylbegehrenden” (prvo raspoređivanje tražilaca azila). “Tako može da se desi da EASY ovu Sirijku pošalje, recimo, u Bavarsku”, navodi Kai Weber iz Vijeća za izbjeglice njemačke savezne zemlje Donja Saksonija. Država tako mora da preuzme njen put i boravak 600 kilometara od mjesta u kojem se o njoj mogao brinuti njen brat.
“Stalno imamo takve slučajeve”, kaže Weber. Samo roditelji i maloljetna djeca imaju pravo da zatraže da ostanu skupa. Tražioci azila nemaju pravo izbora mjesta boravka. To za spomenutu Sirijsku znači da nakon što prođe obavezni boravak u prihvatnom centru u Bavarskoj, što može da traje do tri mjeseca, nema pravo da se ponovo preseli kod brata.
Kako EASY kaže
Sistem EASY raspodjeljuje tražioce azila po saveznim zemljama na osnovu broja stanovnika i poreskh prihoda. Donja Saksonija je tako tokom 2014. trebalo da preuzme 9,4 odsto od ukupnog broja azilanata. To je oko 20.000 osoba. Osim ovih kvota, postoji i pravilo da se u određenim saveznim zemljama primaju tražioci azila iz određenog regiona. Na taj način se osigurava da njihove slučajeve obrađuju eksperti zaduženi za njihove zemlje porijekla. Tako se sve izbjeglice iz Sudana smještaju u Donju Saksoniju. Sirijski državljani se, međutim, raspodjeljuju po cijeloj Njemačkoj.
Andreas Müller, saradnik zavoda BAMF radio je na studiji “Organizacija prijema i smještaj tražilaca azila”. “Ne postoji jedinstvena praksa smještaja”, kaže on i dodaje da svaka savezna zemlja ima svoje propise. Tako postoje različiti propisi prema kojima se azilanti smještaju na 4,5 ili 6 kvadratnih metara po osobi, a neke savezne zemlje to nisu ni definisale.Kako će izbjeglice raspoređene po sistemu EASY živjeti, to zavisi od mjesta gdje su smještene. Tako su pred prepunom Bavarskom kasarnom u Minhenu tokom 2014. morali podignuti šatore. Kai Weber smatra da je to posljedica lošeg menadžmenta vlasti. Broj tražilaca azila je porastao, ali ih je došlo upola manje nego početkom devedesetih godina, tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji.
Neki ne žele, a neki traže azilante
Politolog Kay Wendel zbog ovih razlika o sistemu EASY govori kao o “lutriji s brutalnim posljedicama”. On je za organizaciju Pro Asyl uradio studiju o smještaju izbjeglica u Njemačkoj. Neke savezne zemlje izbjeglice raspoređuju po stanovima, a neke, poput Baden-Württemberga, Brandenburga ili Saksonije imaju kolektivne centre. Oni se ponegdje nalaze u zabačenim područjima i toliko su veliki da se stvara potencijal za konflikte, tvrdi Wendel: “Saksonija je za mene užasan primjer.” Tamo je odista način smještaja i raspodjela izbjeglica bio u funkciji “zastrašivanja” novih izbjeglica od dolaska. U Bavarskoj je sve do 2013. važio propis da smještanje u kolektivne centre ima “funkciju povećanja spremnosti za povratak u zemlju porijekla”.
Potpuno drugačiju poruku poslao je krajem 2014. gradonačelnik Goslara u Donjoj Saksoniji, Oliver Junk. On je izrazio spremnost da ovaj grad sa 50.000 stanovnika primi više azilanata nego što mu po ključu “pripada”. On tvrdi da zbog toga što se u Goslaru stalno smanjuje broj stanovnika, azilanti ovdje mogu da budu bolje smješteni nego u gradovima poput Hanovera ili Braunšvajga. Privreda u Goslaru će profitirati od toga, tvrdi Junk.
U saveznoj zemlji Schleswig-Holstein, kaže Weber, već razmišljaju o promjeni sistema raspoređivanja. Stroga primjena ključa za raspoejdelu dovodi do toga da se “intelektualci šalju u zabačena sela u istočnoj Friziji, gdje su strašno nezadovoljni jer nemaju mogućnosti za napredak”. Stoga bi rješenje moglo biti da se izbjeglice neravnomjerno rasporede, tamo gdje postoje mogućnosti za dokvalifikaciju, za učenje jezika i podršku. U Osnabrücku se tako odmah po dolasku prave planovi za izlazak iz kolektivnih smještaja i ljude se pomaže da se osamostale. Onaj ko u Njemačkoj stekne dodatne kvalifikacije, tome bi lakše za rukom mogao da pođe i povratak u domovinu.”To je za pozdraviti”, kaže Kai Weber. Privredni instituti već odavno tvrde da se useljavanje novih stanovnika, gledano na duže staze, isplati. 80 odsto izbjeglica iz Sirije su visokoobrazovani ljudi. Ipak, nema nikakvog smisla raspoređivati izbjeglice u “umiruća sela u području Harca, gdje nema puteva ni infrastrukture”, upozorava Weber: “Izbjeglica iz Sirije, čak i ako je ljekar, mora prvo naučiti jezik i upoznati se s njemačkim zdravstvenim sistemom kako bi mogao da radi u bolnici.” U jednom selu na planini Harc, to nije moguće.
Izuzetak su maloljetnici bez pratnje roditelja
Neki tražioci azila spadaju u grupu onih kojima je potrebna posebna zaštita. Andreas Müller iz zavoda BAMF u takve ubraja “maloljetnike bez pratnje, traumatizovane, žrtve mučenja i seksualnog nasilja, starije osobe, invalide, trudnice i samohrane majke”. Ni za njih ne postoje jedinstveni propisi o načinu smještaja. Postoji izuzetak – riječ je o maloljetnicima bez pratnje. Zakon o pomoći maloljetnicima propisuje da brigu o njima preuzme Zavod za djecu i omladinu. Oni se ne raspoređuju po ključu koji nalaže sistem EASY. U saveznoj zemlji Bavarskoj žele da promijene to pravilo, ali brojne humanitarne organizacije se protive tome.
Inače, kada neki tražilac azila stigne u Njemačku, nije bitno samo ono što nalaže sistem EASY. Provjerava se i zajednička baza podataka EU pod nazivom Eurodac. Ukoliko se otkrije da su otisci prstiju azilanta već bili uzeti (registrovani) u nekoj drugoj evropskoj državi, onda se on prebacuje u tu državu. Ipak, i taj sistem funkcioniše sporadično. Većina izbjeglica koje stižu na teritoriju EU nalazi se u samo pet država članica. Stoga njemački ministar unutrašnjih poslova Thomas de Maiziere traži da se u cijeloj EU uvede sistem raspodjele sličan onom koji postoji unutar Njemačke. Kay Wendel smatra da je to problematično: “To bi dovelo do zaključka: u Letoniji ima još mjesta, pošaljite izbjeglice tamo.” Bolja bi bila “raspodjela novca umjesto ljudi”, traži ovaj politolog.
Među stanovnicima inače postoji interes za bolje i šire raspoređivanje izbjeglica. Jedno istraživanje fondacije Robert-Bosch je pokazalo da dvije trećine ispitanika može da zamisli da bi lično učestvovalo u programima podrške azilantima, a 42 odsto njih navodi “da bilo interesantno lično upoznati te ljude”.
