Narodna nošnja u općini Prizren i Dragaš kod Bošnjaka ima veliku umjetničku vrijednost i ljepotu. Ona pripada balkanskom tipu i djelimično je još u svakodnevnoj upotrebi. Međutim, val evropeizacije u pogledu odijevanja zahvatio je i ovaj kraj, mada se tradicionalna nošnja dobrim dijelom još održava. Veću pažnju u tom pogledu pokazuje ženska nošnja, dok je muška podložnija promjenama.
Svakodnevna nošnja žena područja Župe, Gore i Podgore
Ženska nošnja sa dimijama i šamijama je svakodnevna upotreba kod starijih i udatih žena. Djevojke i mlađe udate žene također nose dimije šarolikih boja, ali u novije vrijeme ne nose šamije.Djevojačka nošnja razlikuje se od nošnje udate žene po boji i nekim drugim elementima. Također se u određenim elementima razlikuje nošnja mlađe žene od nošnje žene u kasnijim godinama.
Svadbena muška i ženska nošnja
Svadbena muška nošnja je jednostavna, na nogama su opanke ili obojke, šarene vunene čarape, zatim čakšire sa više pari gajtana, malisorske košulje koje su bez kragne sa tokama, šareni istkani pojas od vune dug nekoliko metara, mintan od klašnje sa rukavima, džemedan sa više pari gajtana i pucadima poredanim u vertikali s obje strane kalpaka džemedana i džepić ukrašen gajtanima, sahat sa lancem i ćibuk duhandžije koji bi obično bio stavljen u pojas do pola, zatim kape ili fesovi.
Što se tiče ženske nošnje, postoji djevojačka narodna nošnja, narodna nošnja kod mlade, nošnja koju oblače starije žene i nošnja za djevojčice.
Ovdje ću navesti nošnju kod mlade zato što je ona najbogatija i sa najviše odjevenih predmeta, a ujedno i najljepša. Na nogama kundure i šarene vunene čarape, donji dugašak veš, sar, skutača prednja, bošča zadnja, mintan i vajkarni jelek okićen sa bijelim madžidijama, ogrlica i manistre raznobojne zavijene oko ruke i svilen mafes. Na glavu se stavlja kapa koja je pravljena od manistri i jednim redom sitnih turskih parica. Poslije kape na glavu se stavlja otuz, trouglasta šarena mahrama, a poslije otuza perišan koji je pravljen od sitnih raznobojnih manistri, onda se preko perišana stavlja mafez kositran na kojem su izvezane razne šare, ruze i polumjeseci.
Narodna nošnja Bošnjaka na Kosovu, satkana je od mnoštva raznobojnih vunenih konaca, protkana srmom, bila je dio svakodnevnice u našem kraju do prije pedesetak godina. Tkanje je zbog toga smatrano značajnim i raširenim zanatom. Tokom godina običaji su se mijenjali. Oni stari bili su sve manje prisutni tako da je i tkanje kao zanat vremenom, postepeno, počelo da se gubi i izumire. U predjelima Gore, Župe i Podgore ipak ovaj stari običaj još uvijek je sačuvan. Jedan par nošnji zahtijeva mjesec i po dana pažljivog i predanog rada. Prvo se satka jedan dio, pa tek onda drugi, i onda se dijelovi ručno sašiju u jedinstvenu, kompaktnu, cjelinu. Bošče, kako ovdje nazivaju nošnju, su šarene i svjetlucave i izrađene od gotovih konaca i stambolske srme, kojih također ima slabije u prodaji. Ipak, danas je taj proces duplo kraći i efikasniji, jer su se nekada konci za tkanje dobivali preradom domaće vune, što je bio dug proces.
Folklorna tradicija, svadbeni običaji i običaji vezani za sunećenje
Svadba je najsvečaniji čin u životu svakog Bošnjaka na području Župe, Gore i Podgore, smatraju da svaki odrasli član zajednice treba da sklopi brak u skladu sa običajima i tradicijom. Svadbe su u prošlosti trajale od tri do sedam dana, u zavisnosti od materijalnih mogućnosti. Priprema se vršila godinama kako bi se obilježio taj svadbeni čin. Treba naglasiti da se pod pojmom svadbe ne podrazumijeva samo ritual kada se odlazi po mladu, već sedmicu dana prije i dan-dva poslije donošenje mlade. Tradicionalni folklor sa muzikom, dvije zurne i dva goča, tupana, prate svaku udaju ili ženidbu jedne porodice kao i sunet-svadba.
Kada je glavni dan svadbe, mlada se tradicionalno šminka (šari) i sprema je određena žena koja je zadužena za lice. Ta žena se obično zadrži tri do četiri sata, jer mlada mora da izgleda lijepo ne samo za svoje ukućane, nego i za kuću u kojoj odlazi, prvenstveno za svoga muža, mladoženju.
U mladoženjinoj kući dolaze svirači rano ujutru koji čekaju goste koji donese darove i igraju narodna kola. Zatim oko podne spremaju se svatovi i bajraktar za odlazak po mladu, a svaki svat kao bakšiš bi dobio peškir. Prvi na čelu svatova je imam i još nekoliko starijih ljudi, zatim ostali svatovi koji po mladu idu kićenim konjima, ili danas autom pa onda svatovi koji idu pješke pa na kraju bajraktar. Poslije bajraktara idu bubnjevi, zurne. Poslije bajraktara idu bubnjevi, zurne. Kada se dođe do mladine kuće, najprije se iznosi sehara, sanduk,u kojoj je spremljeno ruho za mladu, pa se to natovari na konja, ili auto, a drugi konj, auto, koji je ujedno i najljepši okićen je za mladu. Najbliža mladina porodica, braća, amidže, daidže, pa i ostali dio nevjestine rodbine, uglavnom muškarci, zaigraju prizrensko kolo i kalačojnu, specifična muška igra. Prije nego što se mlada izvede, kod nje uđe otac mladića sa imamom i sa još nekoliko džematlija-svatova, gdje se mlada vjenčava šerijatski, ali preko posrednika. Kada se odobri da svatovi mogu krenuti, mladu njena braća izvode iz kuće, a svatovi pođu ka kući mladoženje. Kada mlada stigne u dvorište mladoženjine kuće svatovi bivaju dočekani svadbenim pjesmama, koju pjevaju uglavnom žene, zatim se mlada izvede da je svi, a ostale žene, (jer je muškarcima pristup zabranjen), gledaju i pjevaju tradicionalne svadbene pjesme i komentarišu izgled. Kasno u noć se mlada uvede u sobu mladoženje gdje se pozove imam da prouči dovu za hairli brak.
Prilika da se uživo prikaze folklorna tradicija pored svadbenih vjenčanja je kod sunećenja, tj. obrezivanja muške djece. Manifestacija i veselje povodom sunećenja je prilika da se pokaže gostoprimstvo uz pripremu serviranja jela na stari način i prilika da se pokaže bogatstvo tradicionalne jedinstvene ženske nošnje. Na sunet se poziva cijelo selo, a ako je u pitanju sunećenje sve muške djece u jednom danu onda se na zajedničko seosko veselje pozivaju i gosti iz susjednih sela. Ovakva manifestacija nosi ime ,,seoski sunet“.
Bošnjaci iz ovih područja ponosni su na svoju kulturu, običaje i svadbe prave do današnjeg dana po uzoru na svoju tradiciju. Bogata folklorna tradicija uz pjesmu i igru je očuvana i izvodi se na isti način decenijama i stoljećima postoje i registrovana kulturna umjetnička društva na primjer ,,Šarski behar“ i ,,Prizrenski biseri“.
Smatra se da Bošnjaci posjeduju ogromno narodno stvaralaštvo koje još nije u potpunosti istraženo. Zabilježen je veliki broj pjesama, dok su prozne i druge pjesme kratke forme do danas ostale nedovoljno istražene i zabilježene.
Narodna poezija i proza su također značajno kulturno naslijeđe koje je prisutno u životu ovog naroda. Na žalost, dio toga postepeno nestaje, izumire, zajedno sa nestajanjem starijih pokoljenja. Posebno se to odnosi na prozu, folklor, nošnju, vjerovanja, tradiciju i kulturu. Postoje stvari koje će ostati samo kao tragovi jedne prošlosti kao što se u historiji često dešava.
Fussnote:
1. Osi, Malić. Prizren drevni grad, utvrđenja i njegova najneposrednija sela Jablanica i Pousko. Prizren: bez izdavača, 1996, str. 111.
2. Murati, Fehmija. Tradicija i običaji Bošnjaka Župe nad Prizrenom. Prizren: bez izdavača i godine, str. 52 – 53.
3. Sadiku, Semahata. ,,Običaji i tradicija obilježje jednog naroda”, Alem, br.183. 2011. str. 39.
4. Murati, Tradicija i običaji Bošnjaka Župe nad Prizrenom, str. 28.
5. Lični uvid na svadbi u selo Planjane, 08. avgusta 2008. godine.
