– Od onog trenutka kada ste me kontaktirali, počeo sam ponovo da proživljavam sve one ratne strahote kroz koje sam prolazio – počeo je svoju ispovijest Mulaomerović, koji je, nakon dugogodišnje karijere, već izvjesno vrijeme u penziji.
Pravi entuzijasti
Teškog srca prisjetio se kobnih trenutka u kojima je preživio tri ranjavanja. Prvi put se to desilo 1992. godine…
– Poslan sam na radni zadatak u “Holiday Inn” da zabilježim snajper iz kojeg se pucalo. Direktor hotela tada je izašao i pištoljem mi zaprijetio da se vratim unutra. Nisam to uradio, jer sam htio da zabilježim pucanje i tada sam ranjen u glavu, ali sam se brzo oporavio – kazao je Mulaomerović.
Iste godine bila je akcija na Grbavici, kada je ranjen u lijevu nogu, nakon čega mu je oštećen nerv…
– Tada sam bio na Trgu heroja. Izvještavali smo za televiziju. Nosio sam aparat određeno vrijeme i s ranjenom nogom, 1993. godine, dobrovoljno sam se prijavio da idem u Goražde, gdje je bilo haotično stanje. Pripremao sam se za taj zadatak psihički i fizički – kazao je Mulaomerović.
Jedan od najtežih trenutaka bio mu je, kako kaže, kada je ranjena njegova 13-godišnja kćerka Elma. Osim toga, Sulejman ističe da je težak trenutak bio i kada se za vrijeme granatiranja zadesio kod Vječne vatre u Sarajevu.
– Vidio sam tada kada je Nermin Tulić ranjen, bio sam na tri metra od njega. Ostao je bez obje noge. Pokušao sam to snimiti, ali sam od šoka, kada sam to vidio, isključio kameru i ništa nisam zabilježio – prisjetio se Mulaomerović.
Bio je prvi snimatelj koji je 1993. godine s kamerom ušao u Goražde. Iako je dobio dozvolu da ostane sedam dana, zbog opsade Goražda, zadržao se više od mjesec. Tada se desilo kobno, treće ranjavanje, nakon kojeg je, kako kaže, čudom spašen.
– Snimao sam sve što sam stigao. Bio sam na borbenim linijama prema Višegradu, a u Goraždu sam snimao izbjeglice. Rekli su mi da na Igmanu ima jedan zapaljen tenk koji se još puši. Nismo imali prijevoz i išao sam pješice od Grkavice na Proskok. Uvukla se u meni neka trema, jer sam bio sam. Grozan osjećaj. Razmišljao sam, šta ako me neko uhvati, ko će me spasiti, hoću li sresti ijednog prijatelja. Na svu sreću, došao sam tamo, uslikao tenk i ekipu koja je branila to područje. Uglavnom su to bili ljudi iz Foče, Trnova, entuzijasti pravi… – kazao je Mulaomerović.
Kroz plač i drhtavih ruku, prisjetio se teškog ranjavanja koje je preživio zahvaljujući profesionalizmu doktora Izeta Čustovića.
– Ranjen sam u petak, a u subotu je proradio tunel. Nakon prvog ispaljenja granata, pobjegli smo u rov. Kad čujete ispaljenje granate, imate 18 do 22 sekunde vremena da pobjegnete u rov, a ako ne uspijete, onda se desi šta Bog da. Tako se meni desilo da se nakon drugog ispaljenja nisam mogao vratiti. Bio sam pri svijesti… Pored mene je bio jedan momak koji je bio vodič. Kada sam ga pogledao, bio je sav krvav. Mislio sam da je i on ranjen, ali sve to je, zapravo, bila moja krv. Brzo sam čuo tutanj koraka, došla je medicinska ekipa – govori Mulaomerović.
Šest dana je, govori, ležao na nosilima, dok mu sedmog dana doktori nisu pristigli u pomoć…
– Počeo sam smrdjeti, dok me nisu prepoznali ljudi koje sam upoznao u Goraždu nekoliko dana ranije. Čovjek sa dva asistenta prvo je prošao kraj mene i rekao: “Ovaj je gotov, nema od njega ništa”, i prošli su kraj mene. Nakon toga su se vratili da ipak provjere šta je sa mnom. Igrom sudbine, kroz razgovor smo shvatili da se poznajemo i nakon toga sam operiran. Među tim doktorima je i Izet Čustović, koji nakon mjesec, kada me vidio, nije mogao vjerovati da sam preživio. Mislio je da halucinira – govori Mulaomerović.
Uvjeti u kojima je operiran bili su, dodaje, grozni, a doktori su napravili čudo…
– Više je escajga bilo u modernoj kuhinji nego u toj njihovoj improviziranoj bolnici. Ti su doktori mađioničari – kazao je Sulejman.
Svaki ratni trenutak bio je, dodaje, strašan, ali je najteže bilo vidjeti ranjeno dijete, kojem nije mogao pomoći.
Prljava voda
– Snimao sam sve i svašta. Sjećam se dvije djevojke kojima je poginuo brat od 14 godina, a nisu to znale. To je bilo strašno, da vam izađe srce iz pluća od tuge. Prelazak piste u Sarajevu za vrijeme rata bio je uvjerljivo najstrašniji moment. Bio je pod kontrolom UNPROFOR-a. Tada su to bili Francuzi, koji su nas kupili i odvozili u skroz suprotnom pravcu. Ako smo trebali u Butmir, oni su nas vozili na Aerodromsko Naselje, u najdublju i prljavu vodu. To sam ja doživio, sve su mi stvari istresli u vodu, kada sam krenuo u Goražde – kroz suze je nastavljao priču.
Uprkos rizicima, Sulejman bi se, kako kaže, ponovo dobrovoljno prijavio da obavlja svoje radne zadatke. Njegova najveća nagrada je njegovo petero djece. Od supruge Dženane rastao se prije 18 godina… Na koncu razgovora, Mulaomerović je poručio:
– Danas niko ne razmišlja o smrti, a Bog nam svakodnevno šalje opomene. Sretan sam da sam, pored svih ovih strahota, uspio sačuvati razum – kazao je Sulejman.
Na zadatku s Arijanom Saračević
Sulejman Mulaomerović prisjetio se zadataka na koje je za vrijeme agresije na BiH išao s novinarkom Arijanom Saračević.
– Arijana je išla sa mnom na Žuč. Nekada smo mislili da se nećemo ni vratiti, to je bila jedna od rijetkih žena, novinarki, koja se usudila raditi za vrijeme rata. Nisam imao aparat da zabilježim šumu na Žuči koja je bila sravnjena sa zemljom. Jedan od rijetkih političara koji je gore išao, bio je Muhamed Filipović – kazao je Sulejman.
Priča o ljudskoj hrabrosti
Dokumentarni film “Koliko visoko je nebo” istinita je priča o ljudskoj hrabrosti i borbi za život. Priča je bazirana na snimcima ratnog snimatelja Sulejmana Mulaomerovića, koji je pod nevjerovatnim uvjetima iz opkoljenog Sarajeva preko Igmana pješice stigao u opkoljeno Goražde. Scenarist filma je Melina Kamerić, izvršni producenti su Mirsada Emrić i Sidika Dukator te “D&H Agency”.
Pored mene je u Goraždu bio momak koji je bio vodič. Kada sam ga pogledao, bio je sav krvav. Mislio sam da je i on ranjen, ali sve to je, zapravo, bila moja krv.
