– Romi nikome ne misle ništa loše. Zbog toga možda uvijek izvučemo deblji kraj. Evo, vidite šta se dešava u BiH. Kada ste čuli da neko na televiziji govori o stradanju Roma? Svi stalno potenciraju samo stradanje Bošnjaka, Srba i Hrvata. Niko ne priča o Romima. Šta smo mi? Životinje? Pa, i mi smo stradali kao svi ostali. Samo tražimo da za to neko odgovara – kaže Zijo Ribić na početku ispovijesti za “Dnevni avaz”.
Četnički zločin
Skoro o svakom Romu mogao bi se snimiti film, a o životu Zije Ribića mogla bi se snimiti i serija od 100 epizoda. Ovaj tridesetogodišnjak, koji već duži period živi u Tuzli, imao je samo osam godina kada je preživio masovno strijeljanje, u kom su ubijeni njegovi roditelji, brat, šest sestara i još petnaestak rođaka romske nacionalnosti iz kozlučkog naselja Skočić. Zijo je ostao bez igdje ikoga. Veliki zločin desio se 12. jula 1992. godine u obližnjem selu Malešići.
Bošnjaci iz okolnih mjesta već su bili iseljeni, a Romi iz Skočića ostali su u svojim kućama, nadajući se da ih niko neće dirati.
– Zajedno sa porodicom, bio sam neko vrijeme u Loznici, a tog kobnog dana vratili smo se u Skočić, jer su oca uvjerili da neće biti nikakvog rata. Iste noći u selo je došla neka vojska. Ustvari, to je bila neka paravojna formacija “Simini četnici”, kojima je komandovao Simo Bogdanović. Svi Romi koji su živjeli u Skočiću, bili su u jednoj kući, jer smo se osjećali sigurnije. Prvo su nam oduzeli sav novac i nakit, potom su nas krvnički tukli, a žene, čak i djevojčice, su silovali – kaže Zijo.
“Simini četnici” potom su, prema naređenju vođe Sime Bogdanovića, razdvojili odrasle muškarce od žena i djece i sve ih kamionima odvezli do Malešića.
– U selu Malešići iz kamiona su izdvojili tri djevojke, a ostale su dovezli do jedne jame. Nakon što mi je strijeljan brat, došao je red i na mene. Ostao sam živ Božijom voljom. Stao sam mirno, čuo sam da je nešto puklo, osjetio sam ubod u vrat i pao sam na zemlju. Četnici su me uzeli i bacili dole, u jamu, jer su mislili da sam mrtav. Pet minuta sam bez svijesti i kada sam došao sebi, oko mene su bila tijela moje rodbine i komšija. I dalje su se čuli pucnji i vriska. Kako je bio mrak, oko 21 sat uspio sam da se izvučem s druge strane jame i počeo sam da trčim – prisjeća se Ribić.
Kako kaže, ne zna odakle mu u tim trenucima tolika snaga da trči, a nakon što je izašao iz šume, utočište je našao u jednoj kući.
– Tu sam prenoćio. Kada sam se probudio, kosa mi je bila zakorena od krvi tako da se mogla lomiti. Nekako sam ustao i krenuo da potražim pomoć. U daljini sam vidio dim i samo sam išao prema njemu. Tamo sam naišao na jednu ženu, koja je pozvala dvojicu vojnika, koji su bili u uniformama Jugoslavenske narodne armije (JNA). Oni su mi dali da jedem i pitali su me šta se desilo. Odveli su me u ambulantu u Kozluk, gdje je bila ista vojska koja je došla u moje selo i izvršila stravičan zločin. Nisam se htio odvajati od te dvojice vojnika JNA. Simo četnik govorio im je da me ostave i da će me on prebaciti u Zvornik, ali su oni to odbili i rekli da odgovaraju za mene – prisjeća se Ribić.
Kolima Hitne pomoći vojnici su ga odvezli u bolnicu u Zvornik, gdje je bio na dječijem odjeljenju do decembra 1994. godine. Nakon toga, Zijo je posredstvom jedne holandske humanitarne organizacije premješten u Institut “Simo Milošević” u Igalu u Crnoj Gori, gdje je boravio naredne dvije godine, uglavnom na psihijatriji zbog teških trauma i poremećaja sna. Poslije je smješten u Dječiji dom “Mladost” u Bijeloj u Herceg-Novom.
– U školu sam krenuo kada sam imao 12 godina. Kasnio sam za vršnjacima, ali sam pokušavao da to nadoknadim. U BiH sam se vratio 2001. i smješten sam u Dom za nezbrinutu djecu u Tuzli, gdje sam boravio tokom školovanja. Tu sam završio školu za kuhara, a onda sam, zahvaljujući organizaciji “Amica”, živio u jednoj kući dok se nisam snašao za posao. Uz pomoć humanitarnih organizacija, otišao sam u Italiju, gdje sam završio naprednu školu za kuhara i učio italijanski – kaže Zijo.
Spora pravda
Ovaj tridesetogodišnjak, koji je u životu prošao pravu golgotu, trenutno radi kao kuhar u hotelu “Tuzla”.
– Kako je stanje u državi, više sam nego zadovoljan. Imati posao u BiH sada je kao dobiti bingo. Teško mi je bilo plaćati kiriju, ali sam, zahvaljujući razumijevanju direktorice Amalije Simić, dobio sobu u hotelu u kojoj živim. Ona mi je, uz sve ostale zaposlene u hotelu, velika podrška i zbog toga sam im neizmjerno zahvalan – kaže Ribić.
On se godinama borio da pravda za zločine u Malešićima bude zadovoljena, i to se samo djelimično desilo u februaru prošle godine, kada je sedam članova “Siminih četnika” osuđeno na ukupno 73 godine zatvora.
– Dugujem to svojoj porodici, komšijama i cijelom romskom narodu, jer pravda mora biti zadovoljena. Ona je spora, ali kazna je, na kraju, stigla zločince. U pauzi jednog od suđenja, dok sam sjedio sa svojim advokatom, prišla mi je optužena Dragana Đekić. Rekla mi je da joj je žao, da su bili mladi i nesvjesni onoga što rade i zamolila me da zbog njih ne mrzim cijeli srpski narod. Kazao sam joj da nikoga ne mrzim, da imam prijatelja Srba i Crnogoraca. Oprostio jesam, ali nikada neću zaboraviti – kaže ovaj tuzlanski kuhar.
Nagrada u Italiji
Zijo putuje na razne konferencije po svijetu na kojima se govori o počinjenim ratnim zločinima na Balkanu. O njemu je snimljen i dokumentarni film u američkoj produkciji pod nazivom “Zijina priča”.
– Sve radim da se ovo ne zaboravi. Nedavno sam u Italiji dobio posebno priznanje, ali to ne radim zbog nagrada nego je to moja obaveza – kaže Ribić.
Ne želim da se zatru korijeni Ribića
Ova tridesetogodišnjak je već duže vrijeme u u vezi s Ramizom, koju zna još od vremena dok je bio smješten u domu.
– Imamo nekakve planove. Prijatelji iz Italije obećali su da će mi pomoći da napravim kuću. Dovoljno mi je da ima samo prizemlje i krov nad glavom da mogu zasnovati porodicu. Ne želim da se zatru korijeni Ribića. Ipak, neću se ženiti dok ne budem imao kuću. Ne želim da se moje dijete pati kao ja – kaže Zijo.
Romi se ne vraćaju tamo gdje se desilo nešto loše
U Skočić se Zijo neće vratiti, ali neće ni prodati roditeljsku kuću, u koju namjerava povremeno dovoditi svoju djecu i pričati im o stradanju svoje porodice.
– Niko se neće ni vratiti, jer kod nas, Roma, postoji običaj da se ne vraćamo na mjesto gdje se desilo nešto loše – kaže Zijo.
