Dok je medicina još bila u povoju, ranim ljekarima i hirurzima je bilo od velike važnosti da imaju leševe mrtvih ljudi na kojima bi mogli da vježbaju i koje bi mogli da ispituju. Međutim, bilo je to takođe i vrijeme snažne vjere i živi ljudi, ne uviđajući važnost ovoga, nisu dozvoljavali da se njihovi voljeni skrnave zarad dobrobiti čovječanstva.
Između 1506. (kada je engleski kralj dopustio seciranje leševa) i 1752. godine bilo je veoma malo dostupnih leševa svake godine, zbog čega je britanski parlament donio zakon koji je trebalo da pojača efekat smrtne kazne i da primora ljude da ne čine zlodjela, tako što je njihova mrtva tijela dao bolnica i učenim centrima.
Neredi na mjestima javnih egzekucija su postali uobičajena pojava.
Iako je ovo na koncu ipak povećalo broj dostupnih tijela, nije uspjelo da zadovolji potražnju za mrtvima. Za sve to vrijeme, i prije i poslije zakona, širom Ujedinjenog Kraljevstva operisali su ljudi poznati kao “vaskrsnici”, koji su raskopali grobove i tijela nosili naučnicima.
Pošto leševi po zakonu nikome nisu pripadali, oni nisu kršili nikakva pravila, već su radili u sivoj zoni.
To ne znači da nisu imali probleme. Neprestano su bili na udaru ozlojeđenih seljana, često na meti fizičkih napada, na njih su puštali podivljale pse, i tako dalje. Noćni stražari su zbog njih čuvali mnoga groblja, dok su bogati smještali svoje mrtve u sigurne kovčege preko kojih bi stavljali teške kamene blokove, pa čak i teško probojne posmrtne sefove, koji su zapravo bili čelične konstrukcije iznad grobova.
Pljačkaši grobova su obično pronalazili mete putem mreže doušnika, a to su mogli biti crkvenjaci, grobari, pogrebnici, lokalni službenici.
Obično su radili u malim grupama noću, i to tako što bi iskopali rupu do jednog kraja kovčega. Svoju rabotu su maskirali vrećama koje su prigušivale zvuk otvaranja kutije, a težina zemlje bi polomila drvo na pola kada bi se otkopani kraj povukao na gore. Nakon što ga ga izvade, leš su skidali, vezivali i stavljali u vreću. Cio proces je trajao oko pola sata.
Lakše je bilo ukrasti tela siromašnih ljudi, pošto su oni sahranjivani u masovnim grobnicama i to tako što bi sedmicama bili ostavljeni na otvorenom, dok se grobnica ne popuni.
Ponekada su čak plaćali ženama da se pretvaraju da su srodnici preminulih kako bi pokupili tijelo, a u barem jednom slučaju upali su u privatnu kuću tokom bdenja i ukrali tijelo ljudima pred nosom. Vilijam Burk je bio poznati škotski “vaskrsnik” koji je ubijao siromašne i izgubljene ljude u Edinburgu pa njihove leševe prodavao. Javno je pogubljen.
Ako bi bili otkriveni, našli bi se u nemilosti mještana. Jedno dablinsko groblje je 1828. godine bilo poprište bitke, kada su ožalošćeni napali pljačkaše. Pljačkaši su se vratili nekoliko sati kasnije sa pojačanjem, ali su ih meštani već čekali sa svojim pojačanjem. Obije grupe su bile naoružane. Došlo je do boja u kome su se koristili pištolji, puške, sjekire, i drugo hladno oružje. Mještani su pobjedili.
Četiri godine kasnije jedan čovjek je ubijen kada je uhvaćen kako krade leš. Istovremeno, tri čovjeka su uhapšena u Deptfordu dok su vozili leševe dva starija muškarca; kada se pročula glasina da su mrtvaci zapravo ubijeni, policija nije mogla da spriječi linčovanje.
Ako bi, međutim i uprkos svemu, uspjeli da obave svoj posao i ukradu tijelo mrtvog čovjeka, prodavali bi ga naučnicima kao i bilo koju drugu robu. Spakovali bi ga u prikladni kontejner, usolili radi očuvanja, držali u podrumima i skladištima, transportovali kočijama, vagonima i brodovima.
Anatomske škole su bolje plaćale od pojedinačnih hirurga, umjetnika i drugih ljudi sa interesom za ljudsku anatomiju. Jedan kradljivac tela je posvjedočio da “čovjek može pristojno da živi od toga, ako je trezven i razuman, i ako snabdijeva škole”.
1795. godine u Lambetu je otkrivena petnaestočlana banda pljačkaša grobova koja je, ispostavilo se, snabdijevala osam poštovanih hirurga i jednog čoveka koji je sebe zvao Artikulator. Dve gvineje i jednu krunu su tražili za leš, ili šest šilinga za stopu i devet penija po inču za sve preko toga.
Ovo međutim nisu bile fiksne cijene, pošto je crno tržište dosta variralo. Recimo, nekoliko decenija kasnije hirurg Estli Kuper je posvjedočio da je leš 1828. godine plaćao osam gvineja, ali i da je za života davao od dvije do 14 gvineja. Svjedočenja brojnih ondašnjih naučnika ukazuju na to da su kradljivci leševa manipulisali tržištem veštački stvarajući nestašicu “robe”, a sve za sopstveni boljitak.
Muškarci su koštali više od žena zbog pojačane muskulature. Izvrstan je primer Čarlsa Birna, “Irskog diva”, koga je izvesni Džon Hanter platio nevjerovatnih 500 funti. Njegov skeleton je danas izložen u Kraljevskom koledžu hirurga Engleske. Djeca su se djelila na “malce”, “velike malce” i fetuse.
Lijepo se moglo zaraditi i na skalpovima sa dugom kosom, kvalitetnim zubima, i tako dalje, ali su ovi posljednji predmeti uglavnom prodavani rodbini.
Sve su ovo bile ozbiljne sume, ako se uzme u obzir da je kućni sluga u to vreme imao platu od jedne gvineje, dok su tkači zarađivali svega pet šilinga.
Pretpostavlja se da je 1831. godine bilo sedam “vaskrsničkih” bandi, mada je bilo i procjena da samo u Londonu postoji 200 ljudi koji se time bave, većina “honorarno”.
Londonska banda pod vođstvom prvo bivšeg bolničkog portira Bena Krauča, a potom i pod liderstvom izvjesnog Patrika Marfija, snabdijevala je mnoge bitne prestoničke ustanove. Kada je odlučila da poveća cijenu po lešu, a bolnička škola Svetog Tomasa da zato angažuje frilensere, pripadnici bande su upali u školu, napali studente i oštetili tijela. Policija je pozvana, ali je škola shvatila da je pametnije da pristane na ucenu.
Takođe su u borbi sa suparničkim bandama skrnavili groblja zbog čega nije bilo sigurno kopati nedjeljama, pa su čak policiji prijavljivali frilensere koje bi potom angažovali da rade za njih, nakon što ih policija pusti.
Zanimljivo, ova banda navodno nije mogla da operiše pod punim mjesecom, nije mogla da proda trule leševe, a nije dirala leševe za koje je mislila da su ljudi umrli od ovčijih boginja. Sve ovo znamo zato što je bivši član Džošua Nejlps napisao i izdao “Dnevnik vaskrsnika”.
Era kradljivaca leševa završila se kada je parlament odlučio da dopusti anatomistima da pristupe mrtvačnicama, čime su “vaskrsnici” nestali kao zanimanje, jer više nije bilo potrebe za njima.
