Krivično djelo silovanja spada u grupu teških krivičnih djela, koje po žrtvu ostavlja teške posljedice iskazane u fizičkim, socijalnim i i psihičkim posljedicama. Traume koje nose žene koje su preživjele silovanje se u velike i izazivaju posljedice teškog prilagođavanja društvenim okolnostima. Bosna i Hercegovina spada u grupu država gdje je u toku agresije na Bosnu i Hercegovina i genocida koji se desio izvršena masovna slilovanja Bošnjakinja, a odgovorni za zločine silovanja su u malom procentu krivično procesuirani, a večina silovatelja danas slobodno šeta i uživaju sve privilegije institucija, tačnije institucija Republike Srpske,države Srbije, Crne Gore, jer žrtve koje su preživjele silovanje prepoznanju monstrume koji danas rade u državnoj upravi, policiji, sudstvu.
Silovanje Bošnjakina koje se desilo za vrijeme agresije na državu Bosnu i Hercegovine ustvari je predstavljao nastavak genodcida, silovanja, koji desio u historiji nad bošnjačkim narodom. Kad god pišem o stradanju svog naroda navodim primjer ubijene Bošnjakinje Emine Bučan u Sjenici koja je je pri samog ubistva prepoznala svog komšiju četnika. Emina im se obratila riječima “Krv neka ti je halal, a obraz mi čuvaj“.
Sudbinu Emine kasnije su doživjele hiljade Bošnjakinja, jedaneast puta je sestra, majka Bošnjakinja kroz historiju silovana., Jedanest genocida , jedanaest silovana. Silovanja koja su se desila nad Bošnjakinjama posebno za vrijeme Drugog svjetskog rata ostala su ne kažnjena od tadašnjih socijalističkih vlasti, tako da Bošnjak nije mogao znati za sudbine koje su preživjele silovane Bošnjakinje, jer stradanja koja je preživio bošnjački narod gurana su pod tepih, zločinci koji su bili u redovina četničkih pokreta kasnije su prešli u partizanske redove i dobili sve privilegije tadašnjig vlasti.
Zbog čega se vraćam na historiju i ulogu tadašnjih socijalističkih vlasti? Upravo zbog činjenice da Bošnjaci nisu imali pravo na svoju historiju, odnosno znati šta je preživio njegv brat Bošnjak i i sestra Bošnjakinja u periodu Drugog svjetskog rata, ali i prija u prošlosti tačnije od 1683. godine kada je izvršen prvi genocid nad Bošnjacima. Tako nakon 50 godina od završetka Drugog svjeskog rata Bošnjak se našao ponovo pod nožem, brutalnim egzodusom, a Bošnjakinje preživljvaju subinu svojih sestara iz prošlosti. Scenario, režija, izvršioci isti,“Ubiti Bošnjaka, Bošnjakinju silovati i nikada joj nedati pravo da se normalno vrati u društvene okolnosti“.
Razlog pisanja ove kolumne jeste nedavno vrijeđanje voditelja Ivana Ivanovića na račun silovanih Bošnjakinja, ali i njegovo tzv. izvinjenje kako nije dobro upućen u ratna dešavanja u Bosni i Hercegovini. Ovu grozotu koju je izgovorio monstrum, kežme, ljudska gnjdza govori o karakteru ovoga čovjeka ali i nastavku vrijeđanja Bošnjaka, Bošnjakinja od strane srbijanske javnosti, koja nikako da se suoči sa sobom i nastavlja da živi u monstruoznosti svoje historije. Ivan Ivanović svojom izjavom se izjednačio sa četnicima iz redova Draže Mihajlovića, sa Radovanom Karadžićem, Ratkom Mladićem i ostalim krvnicima koji su izvršili genocidi i silovanje nad Bošnjacima i Bošnjakinjama.
Izvinjenje koje je uputio samo je ustvari borba sa sobom i laži u kojoj živi većina srbijanske javnosti, ili kako njihov glavni idelog, otac nacije jednom reće „Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida…..“.
Upravo Ivan Ivanović je još jedan od unuka Dobrice Čosića, koji nastavlja da vrijeđa, laže, jer savjest u kojoj se nalazi njihov mozak jeste posljedica straha u kojoj žive. Nevino ubijeni Bošnjaci, silovane Bošnjakinje će ih uvjek pratiti, savjest im neće nikada biti mirna, oni će i dalje lagati, vrijeđati, a Ivan Ivanović nikada neće moći zaci iz svog mentalnog sklopa, sklopa genocidnosti i svinje čija je savjest prljava i puna bolesti.
Autor: Armin Čusto, dipl.iur.
