Kome da se obratim, da pokucam na vrata i kažem da preživljavam dan za danom? Većina nas dnevno ima samo jedan obrok. Prinuđeni smo da kupujemo najjeftinije, samo da crijeva ne krče jer je stomak prazan. Ovako je penzioner Muhamed Osmić prokomentirao najavu da će isplata penzija ponovo početi 6. u mjesecu.
Penzionerima je, kaže, svaki dan važan.
Gladni i žedni
– Gladni smo i žedni. Eto, na to smo spali. Ovi na vlasti sebi su obezbijedili velike plate, a penzioner gladuje. Duša me boli što neki od nas rove po kontejnerima i jedu smeće koje miriše na hranu. Jad i čemer, ništa drugo – kazao je Osmić za Dnevni Avaz.
Kako živi ova populacija, potvrdili su nam i bh. trgovci.
– Najviše nam robu na veresiju traže penzioneri. Ipak, robu koju će kasnije platiti dajemo samo stalnim mušterijama – kaže nam jedan sarajevski trgovac.
U jednoj šnajderskoj radnji rečeno nam je da im penzioneri na krpljenje donose čak i gaće, dok je višestruko štopanje pantalona postalo uobičajena stvar.
Šah i slične igre, kažu nam penzioneri koje smo zatekli na Trgu Alije Izetbegovića u Sarajevu, nakratko im pomognu da zaborave surovu svakodnevicu.
– Živi se dan za dan. Krpimo se, a pred kraj mjeseca je najteže. Ja primam onu najnižu penziju, a moj Mujo dobije nešto višu. Kada spojimo, izguramo nekako do druge penzije – kazala nam je Ružica Mehić, koju smo sa suprugom Mujom zatekli kako gledaju šah.
Dramatične vapaje čuli smo i od ostalih penzionera s kojima smo razgovarali.
– Loše se živi, posebno oni koji imaju najniža primanja. Moraš biti mađioničar da preživiš, snalaziš se kako umiješ i znaš. Štedim na svemu, ne rasipam, kupujem samo najpotrebnije – kazao nam je Veseljko Dizdar.
Veliki broj penzionera, kako bi preživjeli, prinuđen je raditi i druge poslove, najčešće fizičke. Mnogi od njih za dnevnicu rade i na pijacama, u poljoprivredi. Neki čak traže hranu po kontejnerima.
– Tri godine prodajem ovdje na ulici čajeve, vunene pape koje ispletem, džempere… Mušterija nema baš mnogo, ali od nečega se mora živjeti. Penziju dam na lijekove i režije. Ova će godina biti najgora. Svi ćemo stražariti pred kontejnerima i čekati da neko baci komad hljeba – kazala nam je Velida Čavić, koju smo zatekli na mostu Skenderija.
Spao na milostinju
Ipak, najgore je onom dijelu najstarije populacije koji nema nikakva mjesečna primanja. U četiri sarajevske javne kuhinje hrani ih se oko 9.000. Sramota je, kažu, ali mora se.
– Nemam ni marke penzije. Živim od pomoći dobrih ljudi, ili jedem iz zajedničkog kazana. Radio sam prije rata, fino živio, sada sam spao na milostinju – kazao je Šaćir.
Povećana smrtnost
Zbog teške socijalne situacije u kojoj se nalaze penzioneri povećana je smrtnost ove populacije, tvrde iz Saveza udruženja penzionera FBiH.
Dodaju da su za većinu građana s prosječnim penzijama lijekovi preskupi. Srčani bolesnici i dijabetičari mjesečno za medikamente izdvajaju iz kućnog budžeta i do 80 KM (40 eura).
