Navršilo se 20 godina od prvih poslijeratnih izbora u Bosni i Hercegovini. Prošli smo kroz te godine…
Septembar je 1996. godine, nepunih devet mjeseci od završetka rata u Bosni i Hercegovini. Prvi poslijeratni opšti izbori su me, kao mladog novinara na početku karijere, zatekli u Banja Luci. Sa grupom reportera novinske agencije AIM (Alternativna informativna mreža) izvještavao sam o predizbornoj kampanji u banjalučkoj regiji.
Radovan Karadžić je već bio u bijegu pod optužnicom za ratne zločine, kao dio dogovora između SDS-a i američke administracije i osnovni uslov za nastup te stranke na izborima. Bilo je to vrijeme apsolutne vladavine SDS-a u mom rodnom gradu.
Odvažnim se smatralo pružiti bilo kakvu drugu informaciju od očekivane, a koju su tadašnji gospodari rata zacrtali kroz režimske medije prethodne četiri godine. Samo pominjanje države Bosne i Hercegovine smatralo se jeresom. Tako se na javnom servisu Republike Srpske često čulo moglo čuti kako se održavaju „izbori u Republici Srpskoj i takozvanoj Be i Ha“ .
‘Ni trava neće biti zelena’
Sjećam se jednog od SDS-ovih prvaka (koji će deset godina kasnije postati ombudsman za ljudska prava BiH), kako je na trgu Krajine proricao da u „Banjaluci više ni trava neće biti zelena“ i drugog, koji mi je, kada sam ga pitao za komentar o nekom aktuelnom pitanju, zaprijetio kako će „nas strane medije uskoro zabraniti“.
Istinske opozicije tada gotovo da i nije bilo.
Na jednoj od predizbornih pres konferencija u hotelu Bosna govorio je i Milorad Dodik, tada 37-godišnjak, predsjednik Stranke nezavisnih socijaldemokrata. O čemu je tada tačno pričao ne sjećam se, ali se danas na internetu može pronaći njegov intervju iz tog vremena.
Dodik: „Potrebno je da se svi koji su počinili konkretan ratni zločin izvedu pred Tribunal“.
Novinar: „I Karadžić i Mladić?
Dodik : „I njih dvojica. Neka sud utvrdi da li su krivi ili ne, a ne da svoju odgovornost svaljuju na leđa cijelog srpskog naroda. Krivica je individualna stvar, pa neko svako ispašta zbog zločina koje je počinio.
Razgovor je zaključen pitanjem da li Bosnu i Hercegovinu smatra svoju domovinom, što je Dodik potvrdio s kratkim – DA.
Nacionalisti i alternativci
U zemlji uništenih sudbina malih ljudi, do temelja spaljenih sela i granatama izrešetanih gradova rezultati glasanja samo su potvrdili ratne podjele: ubjedljivu pobjedu SDS-a, SDA i HDZ-a – stranaka pod čijom vlašću devedesetih je počeo rat. A sjećam se i njihovog zajedničkog predratnog plakata kako će od Bosne i Hercegovine napraviti Švajcarsku!
Novi-stari lideri nisu se uglavnom mogli dogovoriti ni oko čega. Ostaće upamćeno kako Momčilo Krajišnik, član Predsjedništva BiH nije htio pristati na bh. pasoš jer je natpis države na koricama bio veći od entitetskog za koji milimetar.
U zemlju su se slijevale međunarodne donacije, čiji tačan iznos ni danas nije poznat. To je pokrenulo kakvu-takvu poslijeratnu ekonomiju i slobodu kretanja ljudi. Uprkos čestim, uglavnom organizovanim napadima na povratnike širom zemlje, osjećalo se da su ljudi umorni od ratovanja i života bez puške.
Bilo je nade da će neki novi političari, na nekim narednim skorijim izborima promijeniti nacionalistički diskurs i zemlju voditi ka napretku. Zapadne diplomate su polagale nadu u Sejfudina Tokića, Milorada Dodika i Željka Ivankovića. Perspektivni političari formirali su uskoro i Alternativno vijeće ministara BIH, kao građanski odgovor tadašnjoj vladajućoj koaliciji nacionalista u kojem je Tokić (tada socijaldemokrata a danas predsjednik Bošnjačkog pokreta za ravnopravnost naroda) bio predsjednik, a Milorad Dodik (sada predsjednik RS-a) ministar za razvoj.
Mnogo prašine je digao tekst novinara New York Timesa kako zbog korupcije u BiH godišnje nestaje milijardu dolara u džepovima vladajućih stranaka. Federalni premijer Edhem Bičakčić najavljivao je tužbu protiv uglednog američkog lista, od koje, koliko se sjećam, nije bilo ništa.
Milorad Dodik izabran je na prijedlog Biljane Plavšić, tadašnje predsjednice RS-a u januaru 1998. glasovima poslanika srpske, hrvatske i bošnjačke nacionalnosti za novog premijera Republike Srpske. Sjednicu su obezbjeđivale jake snage EUFOR-a a Dodik je vremenom postao popularniji političar u Federaciji BiH nego u RS-u – zbog pravca koji je podrazumjevao saradnju i sa „drugim entitetom“.
Čekajući boljitak
Označen od SDS-a kao „izdajnik“ srpskog naroda i „saradnik međunarodnih okupatora“ Dodik je izgubio naredne izbore 2002. godine. U Federaciji BiH na vlast je došla Demokratska alijansa za promjene predvođena SDP-om BiH, a koju je do tada vladajuća SDA etiketirala kao „staljinističku“.
I u novom mileniju u BiH politička nestabilnost bila je konstanta. Godine su prolazile, smjenjivali se visoki predstavnici međunarodne zajednice. Smjenjivali su i neposlušne političare a kasnije sa liderima njihovih stranaka i dalje razgovarali o „budućnosti zemlje“.
„Velike teme“ o nacionalnim interesima Srba, Hrvata i Bošnjaka zasjenjivale su ono što se dešavalo „ispod žita“. Netransparantne privatizacije, napadi na povratnike, korupcija i nejednakost građana nisu određivali stavove većine birača spram stranaka.
Prije deset godina, na opštim izborima 2006. godine najveću podršku dobio je Milorad Dodik, ali sada sa stavom kako će Republika Srpska postati nezavisna. Haris Silajdžić postao je član Predsjedništva BiH obećavši da će ukinuti entitete. A kod Hrvata, zna se, i dalje neprikosnoveni HDZ, koji bi pred svake izbore osvježavao ideju o formiranju trećeg entiteta.
Pet godina kasnije obećavana je i „Država za čovjeka“ , govorilo se o Federaciji kao Zapadnoj Njemačkoj ili Republici Srpskoj kao uspješnijem dijelu BiH… Dojučerašnji ljuti politički neprijatelji po potrebi su formirali koalicije i brzo ih raskidali prema trenutnim interesima.
I tako ukrug
U nedjelju 2. oktobra u Bosni i Hercegovini se održavaju lokalni izbori. Prošlo je dvadeset godina od onih prvih poslijeratnih. Za toliko sam i stariji kao i ovo društvo a toliko traje i moja novinarska karijera.
U međuvremenu, teritorije za koje su u Bosni i Hercegovini ginuli srpski, hrvatski i bošnjači sinovi sada napuštaju njihova djeca rođena te sada davne 1996. godine. Jer su bez posla i perspektive. Kao što i njihovi roditelji primaju minimalce na „svojoj teritoriji“. Ali drugog doma nemaju i još su tu. A mnogi bi daleko odavde.
Ali, opet su u fokusu medija velike teme kojima nas zasipaju vladajuće stranke: referendum o Danu Republike Srpske, drugi o izdvajanju Srebrenice iz RS-a, nedosanjanom trećem entitetu…
Bez odgovora su i dalje prava i ključna pitanja: koji je životni sadržaj ispod nacionalnih zastava i praznika, ko će, kada i kako zaustaviti zaduživanje svih nas i potpuni kolaps finansijskog sistema, zašto se prirodni resursi rasprodaju za male pare daleko od očiju javnosti, zašto je BiH jedna od najsiromašnijih država Evrope, da li je „druga strana“ kriva i što su redukcije vode svakodnevnica a ljudi po kontejnerima sa uličnim psima traže ostatke hrane? Zašto imamo više crkvi i džamija od fabrika? Ko je kriv što gotovo milion ljudi nema zdravstveno osiguranje i što se rađa sve manje beba a za dvadeset godina će nas biti za još milion manje?
Danas kada putujem vozom između jednako mojih gradova Mostara, Banjaluke i Sarajeva, i iz raspadajućih vagona dvije entitetske kompanije gledam napuštene fabrike, sela u kojima žive uglavnom starci a prelijepe rijeke zatrpane plastičnim bocama i kesama, dok slušam zabrinute putnike poput mene, pomislim: više je nade bilo te 1996.
A kao da je juče bila…
Al Jazeera
