Na tom zasjedanju usvojena je Rezolucija i Proglas narodima BiH u kojima se ističe odlučnost naroda BiH da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, bude zbratimljena zajednica u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost svih naroda.
Faktor vremena: Ciljevi koji su tada zacrtani, međutim, samo su djelimično ostvareni. BiH danas jeste nezavisna država, ali posljed nje dvije decenije njenog života nikako se ne mogu ocijeniti kao period u kojem su pripadnici njenih etničkih grupa živjeli složno i skladno.
Naprotiv, bilo je to vrijeme žestokih sukoba. U dvije posljednje decenije u pitanje su dovedena oba postulata ZAVNOBiH-a, i državnost BiH i sloga Bošnjaka, Srba i Hrvata.
Pokazuje to i odnos prema prazniku koji je, kao i prethodnih godina, svečano obilježen samo u jednom, federalnom dijelu zemlje. U Republici Srpskoj se ovaj “rodni list” Bosne i Hercegovine ne priznaje.
Nije ovo jedini slučaj u kojem istorijske činjenice i savremene politike ne idu istim kolosjekom. Nema nikakve dileme da su u Mrkonjić Gradu, prije 71 godinu, zaista donešene državotvorne odluke. No, faktor vremena takođe se ne može ignorisati. Sudeći po politici njegovih nacionalnih vrhova, srpski narod u međuvremenu se predomislio.
O tome svjedoče procjene da bi se, na eventualnom referendumu o samostalnosti, Republika Srpska odlučila za izlazak iz sastava BiH. No, kao što je sve podložno promjenama, tako je i sa ovom vrstom raspoloženja. Ono nije radikalno promijenjeno, ali je separatistički zanos kod Srba u velikoj mjeri oslabio.
Previsoka je cijena koja se za to plaća, a koja je izražena u dramatičnom porastu siromaštva, koje pogađa sve građane, bez obzira kojoj naciji ili vjeri pripadaju.
Svi na gubitku: Opravdano se postavlja pitanje: Čemu vodi stalno insistiranje na pojedinačnim nacionalnim interesima, koje proizvodi skretanje pažnje sa organizacije države, ukupnih društvenih odnosa, ekonomije…
Kako sada stoje stvari – Srbi, Hrvati i Bošnjaci potpuno su jednaki i “zbratimljeni” samo u lošem životu, u niskom životnom standardu, u masovnoj nezaposlenosti itd.
Nijedan narod nije izvukao bilo kakvu vrstu ekonomske koristi iz dugog perioda svađa, sukoba i otimanja za teritorije. Jednostavno je to ovih dana izrazio Džonatan Mur, šef Misije OSCE u BiH. On ističe “da običnog čovjeka u BiH interesuju isključivo uslovi života, odnosno zaposlenje njega i njegove djece.”
Ovu izjavu dobro je uporediti sa jednom starom izjavom Radovana Karadžića, koji je 1991. godine prijeteći uzviknuo da će Srbi istrajati na svom otporu stvaranju nezavisne BiH, makar zbog toga morali “i ratovati i jesti travu”.
Rat se dogodio, a dogodilo se i ovo drugo. Na trpezi prosječne srpske porodice danas i nema mnogo kvalitetnije hrane od trave. Ništa bolji nije ni bošnjački i hrvatski jelovnik.
Gospodin Mur očito misli da se to promijenilo, da ljudi u Bosni i Hercegovini, bez obzira na nacionalnu pripadnost, više nisu opsjednuti svojim etničkim statusima, da su im životni standard i opšte životne perspektive postale mnogo važnije.
Kad bi bilo tako, to bi za BiH bio ogromni korak naprijed. Njen najveći problem je upravo to što se njeni ključni potencijali i kapaciteti troše na nacionalnoj neslozi i na pokušajima da svaki narod ostvari neku sebičnu korist.
Stara pjesma: U toj bici, koja traje već dvije i po decenije, očigledno nema pobjednika. U stvari, gubitnici su i Srbi i Hrvati i Bošnjaci. Kao građani, pali smo na samo evropsko dno. Prazan novčanik za većinu je postao najveća “nacionalna” briga.
Upravo na to suštinski ukazuje i mišljenje gospodina Mura. Kad bi bili pošteni, isto bi kazali i domaći političari iz svih etničkih grupa. No, oni još nisu sazreli za tu vrstu realnosti.
U tom procesu ih, svojim upornim insistiranjem i otvorenim pritiscima, mogu ubrzati samo zabrinuti i osiromašeni građani. No, jesu li oni zaista gurnuli ustranu svoje nacionalne brige i zanose, da li smo stvarno dospjeli u fazu u kojoj se više osluškuje krčanje praznih crijeva od zveketa srca, koje nejednako kuca kod Srba, Bošnjaka i Hrvata?
Taj odgovor brzo ćemo saznati.
Prvo, vidjećemo u kom pravccu će krenuti nova vlast: hoće li tamburati po starim žicama nacije ili će krenuti u realizaciju projekata kojim ljude treba pošteno nahraniti, pronaći im posao i otvoriti put ka podizanju bijednog životnog standarda.
Ukoliko se nastavi stara pjesma, tada bi na scenu trebali da stupe građani; da otvoreno kažu do čega im je više stalo. Tada će i gospodin Mur doznati je li bio u pravu sa svojim zaključkom “da običnog čovjeka u BiH interesuju isključivo uslovi života, odnosno zaposlenje njega i njegove djece.”
