„Apsolutno ne. Najviše zavidim Francesku Tottiju i Stevenu Gerrardu. Igraju u gradovima gdje su rođeni, igraju za klubove koje vole od kratkih pantalonica. Šta jedan profesionalni fudbaler više da poželi od toga“, bio je više nego jasan Mirković.
Definitivno, Totti i Gerrard pripadaju ešalonu zaboravljenih, krajnje odanih fudbalskih profesionalaca, igračima kojima se cijeli svijet divi.
A bajka aktulenog kapitena Liverpoola Stevena Gerrarda počela je prije tačno 16 godina.
Tadašnji menadžer Redsa Roy Evans prepoznao je kod riđokosog tinejdžera, odraslog na dokovima Liverpoola ratnički nerv, sposobnost da odgovori zahtjevima Premijer lige.
Kakav je to potez bio ne treba apostrofirati. Tog 29.novembra 1998.godine na susretu između Liverpoola i Blackburn Roversa počela je jedna velika karijera, koja nije ispisana samo brojem trofeja, golovima, i magičnim asistencijama…
Za sve ove sezone u voljenom dresu Gerrard je skupio 686 zvaničnih mečeva, postigao 176 golova, i urezao svoje incijale u srca svih fudbalskih zaljubljenika širom sveta.
To kako Steven Gerrard postiže golove se odavno zna, isto kao i da posjeduje natprosječnu fudbalsku inteligenciju u poređenju sa ostrvskim veznim fudbalerima…
Ali malo je poznato da je najvažniju lekciju u sazrevanju dobio kod kuće. Njegov otac, običan radnik, zgrozio se kada je video da je nejaki Steven u torbu za trening stavio zimske rukavice…
I danas kada je sakupio 17 profesionalnih sezona Gerrard se sjeća tog detalja. Kao i svih savjeta koje je dobio od fudbalskog oca Gerarda Houlliera, stručnjaka koji mu je 2003.godine dao kapitensku traku u tom trenutku najtrofejnijeg kluba na Ostrvu.
„Otac mi je zalijepio takvu šamarčinu, kada je vidio da hoću da igram fudbal sa rukavicama, da mi je tri dana zujalo u glavi. Rekao mi je da rukavice na fudbalu nose samo djevojčice, i da ovaj sport namijenjen samo za ratnike. Bio je, donekle, u pravu“, prisjetio se dječačkih dana Steven Gerrard.
Mada deluje neustrašivo na terenu Gerrard je morao da se izbori sa velikim strahom koji ga je kao zla kob pratio od dana kada je prvi put zakoračio na travu Anfielda.
Bojao se da će nizak rast uticati na to da ostane samo prosječan igrač, jedan od onih koji su prošli kroz Liverpool ne ostavljajući nikakav trag.
Ni slutio nije da će se u jeseni karijeri suočiti sa novim demonima, turobnim podatkom da bi vrlo lako mogao da ostane bez titule šampiona Engleske.
Međutim, Steven Gerrard je izabrao odanost, izabrao je da pati… Možda i zbog toga što nije jedan od onih prevrtljivaca koji su navijali za Everton, a potom igrali na Anfieldu.
„Ja sam rođen kao navijač Liverpoola, sada igram u Liverpoolu, i umrijet ću kao navijač Liverpoola“, jedna je od čuvenijih izjava Stivena Gerrarda.
Ona kultno finale Lige prvaka iz 2005.godine između Liverpoola i Milana, te slika na kojoj Steven Gerrard podiže pehar sa velikim ušima, donekle su ispravili kosmičku pravdu.
Bilo bi zaista nepošteno da igrač takvog gabarita ostane bez i jednog velikog trofeja.
Naravno, imaće uvijek otvoren ožiljak na srcu ukoliko ne uspije da sa Liverpoolom bude najbolji u Engleskoj.
„Trenutno se ne vidim dalje od Liverpoola i velika mi je želja da dovedem ovaj klub na jedan viši nivo za koji smo sposobni. Osvajao sam tofeje, ali ako ne budem najbolji u Engleskoj žaliću cijeli život. Mi se stalno tješimo da je sljedeća sezona naša, ali ona nikako da dođe“, poručio je Gerrard.
