Ovo su samo kratki segmenti potresnih svjedočanstava žena koje su pretrpjele fizičko i psihičko zlostavljanje u porodici. Nedavno su Ujedinjeni narodi objavili da je zlostavljanje žena dobilo karakteristike epidemije, međutim to je ovim i mnogim drugim ženama u regiji svakodnevnica, donosi Al Jazeera.
Međunarodnim danom borbe protiv nasilja nad ženama proglašen je 25. novembar. Donosimo dva svjedočenja iz Hrvatske i Srbije. Imena i prezimena sagovornica Al Jazeere ne objavljujemo zbog njihove sigurnosti.
Priča prva
Bila je to ljubav na prvi pogled. Meni 18, a njemu 25 godina. Za mene je on bio kao princ iz bajke – drag, dobar, nježan prema meni. U tom momentu mi se učinilo da su se sve kockice poklopile za nas. U roku od 15 dana zaprosio me, a ja zaslijepljena leptirićima u stomaku, pristala sam da se udam za njega.
Tada nisam sebi postavljala pitanje: “Hoće li sve biti tako lijepo zauvijek kao što mi je obećavao?”.
Nisam znala ni gdje idem s njim, ni kakva je ta njegova obitelj s kojom ću živjeti, to mi je bilo manje važno. Samo da je on uz mene. Njegova majka me od prvog dana nije podnosila, nazivala me pogrdnim imenima, ne znam ni sama koliko sam puta zbog nje oplakala.
Ispočetka me je branio od svoje majke, govorio mi je: “Pusti je, ona je matora i senilna žena, nije istina što ona priča, bitno je da se mi volimo i slažemo!.
Sve je bilo dobro među nama dok se nije rodilo prvo dijete. Odjednom je počeo mijenjati ponašanje prema meni, vikao je za svaku sitnicu i samo bi govorio: “Treba da slušaš moju mamu, živiš u njenoj kući”. Kad god bismo se nas dvije sporječkale, s tim da je ona ta koja je mene napadala, i kad joj ja odgovorim, ona bi prenijela njemu, ali u stilu koji je njoj odgovarao.
Tad bih dobila dva, tri šamara i tad bi mi govorio da jezik tuče ženu, što je uzrečica njegove majke.
Poslije svakog šamara mi je izjavljivao da me voli i da se više nikad neće ponoviti – ja sam u to vjerovala. Više nisam htjela s njom dolaziti u sukobe, jednostavno, pustila bih ju da urla po kući, a ja se pravila kao da ne čujem. Gutala bih suze i tablete za smirenje, a on je za to vrijeme nalazio sebi provod sa strane.
Tu sam prevaru oprostila, kao i drugu jer je rekao da se desila i da ga ne privlačim više. Ja sam sve to pripisala svojim trudnoćama. Tad sam imala već dvoje djece, “zapustila” sam svoj izgled i nadala se da će se valjda nešto popraviti.
Sa šamara je prešao na lupanje mojom glavom o pod, cijepanje odjeće na meni, skoro me je jednom i ugušio, dok je stezao majicu oko moga vrata. Kad sam prokrvarila, prestao je stezati. Naravno, opet je sva krivnja bila svaljena na mene. Ja sam ga isprovocirala i on je to napravio u revoltu, jer sam ga pitala gdje je bio do sad i koja je sad nova ljubavnica u igri.
Njegovi su sve to znali i šutjeli. Svekrva je govorila kad bih joj se požalila da je on lijep i zgodan, da vozi dobar auto i da je privlačan drugim ženama. Kod svojih nisam išla često, jednom mjesečno. Žalila sam im se kako živim s njim. Nisu mi mogli pomoći, jer nisu u financijskoj situaciji da se mogu brinuti o meni i dvoje djece.
Kad sam mu našla poruke ljubavnice u telefonu i rekla da mi je dosta svega i da ću ga ostaviti, prislonio mi je pištolj na čelo.
Kad mu je moja majka jednom prilikom ukazala na njegovo ponašanje prema meni i da nije u redu da to djeca gledaju, on je šutio. Poslije toga, više mi nije dozvoljavao da idem kod mojih. Branio mi je da se družim s prijateljicama.
Ostala sam treći put trudna, jer je želio sina. Rodila sam još jednu kćer, za njega još jedno razočarenje. Mene se počinje prozivati da nisam u stanju roditi muško dijete jer je i moja majka rodila dvije kćeri i nisam spavala na dobroj strani (očito nisu bili u školi kad se učilo tko je zaslužan za spol djeteta).
Uz svoje tri curice bila sam 24 sata dnevno i nije mi bilo teško. Jednom, dok sam dojila dijete u dobi od tri mjeseca, a dvije starije su se igrale, on je došao i stavio mi nož pod grlo i rekao da će me zaklati jer ne može više da me gleda i sluša, samo radi toga što sam ga pitala gdje je potrošio veliku sumu novca i što je pokupio sav novac od dječjeg doplatka i porodiljne naknade.
To su vidjela i naša djeca koja su se rasplakala. Rekao im je da začepe, izašao iz sobe i zalupio vratima. Noću su se djeca budila i plakala u snu. On za to nije mario, govorio je da su silovne na mene. Ja sam samo šutjela i pila tablete za smirenje kako bih to mogla podnositi.
Kad sam mu našla poruke ljubavnice u telefonu i rekla da mi je dosta svega i da ću ga ostaviti, prislonio mi je pištolj na čelo. Tad se prvi put umiješala svekrva. Dok je ona raspravljala s njim, ja sam otišla od kuće i ostavila djecu u kući. Išla sam pješice 25 kilometara do mojih, oni su mi rekli da se ne vraćam, a on neka se promijeni prema meni ili je kraj.
Dobila sam par šamara pred majkom koja me uspjela obraniti i ostala sam s djecom kod majke.
Vratila sam se sutra, jer su mi falila djeca. Tad nisam zvala policiju jer sam se bojala da će mi uzeti djecu i proglasiti nenormalnom, radi toga što pijem tablete za smirenje – to su bile njegove prijetnje.
Nedugo zatim, molila sam ga da iznajmimo stan i živimo sami, pa da vidimo hoće li nam ići i jesu li stvarno njegovi krivi. On je pristao i nitko nije bio sretniji od mene. Odveo je mene i djecu kod mojih, da u tom gradu nađemo stan. Našli smo stan, platio je kaparu i rekao da će doći sutra s našim stvarima, da se uselimo. Vratio se bijesan i bez stvari.
Razljutila sam se, a on je rekao da se vraćamo kući, inače će ga roditelji razbaštiniti. Nisam se htjela vraćati tamo ni po koju cijenu. Dobila sam par šamara pred majkom koja me uspjela obraniti i ostala sam s djecom kod majke. Sutradan sam podnijela prijavu zbog obiteljskog nasilja i prijetnje smrću preko telefona.
Kod mojih sam ostala s djecom mjesec i pol dana. Tad sam išla u nadnicu. Nakon nekog vremena ponovno sam nasjela na njegove izjave da nas voli i da me više neće tući. Povukla sam izjavu u sudu i policiji pod pritiskom njega i njegove obitelji i vratila mu se. Živjeli smo u miru mjesec dana. Više me nije tukao, ali se počeo psihički iživljavati nadamnom, kao i njegova majka.
Vidjela sam da ova situacija škodi mom zdravlju, a potrebna sam djeci, stala sam pred ogledalo i rekla sebi da je dosta. Rekla sam da hoću razvod, na što je on pristao, ali kad je čuo od odvjetnika da bi mogao plaćati 3.000 kuna (400 eura) za alimentaciju, prijetio je samoubojstvom i tad su se ponovno umiješali njegovi roditelji i prijetili mi da će me izbaciti iz kuće, a da mi djecu neće dati.
Odvjetnica me savjetovala i dala broj Sigurne kuće, skupila sam hrabrost i pozvala policiju. Došli su po mene i djecu, odveli su nas u sklonište, on se nije protivio, ali zato je njegova majka vikala za mnom i nazivala me pogrdnim imenima.
Znam se ja i smijati, a ne samo plakati, i da on nije princ, kako sam ja mislila, nego moj mučitelj.
U skloništu sam mjesec dana sa svojom djecom i lijepo nam je. Došla sam sebi, svi su dobri prema nama. Ovdje dobivam veliku podršku u borbi za novi početak, a ja jedva čekam, poslije šest godina noćnih mora, da sa svojom djecom krenem u neki ljepši život.
Najvažnije je mi je što sam uvidjela da ono nije bio zdrav i normalan život za mene i moju djecu i da želim nešto ljepše za sve nas u budućnosti. Znam se ja i smijati, a ne samo plakati, i da on nije princ, kako sam ja mislila, nego moj mučitelj.
Priča druga
Sve je počelo od prvih dana braka, poslije dvije nedjelje. Ja sam tada bila mlada i nisam shvatala ozbiljnost situacije. Šta znam, valjda sam bila zasljepljena ljubavlju i mladosti, potom je došlo jedno dijete, drugo dijete i misliš biće bolje.
Onda je bilo teško stanje u državi, desio se raspad Jugoslavije, rasla je inflacija, nisam bila u situaciji da priuštim odvojen život – radila sam za pola marke, pa nemaš od čega da izdržavaš djecu.
Ja, prvo nisam mogla da kao majka ostavim djecu, a da ih uzmem – nisam imala od čega da ih izdržavam, jer djeci moraš da obezbjediš smještaj, toplu sobu, hranu… Ja to u to vrijeme to nisam mogla i malo mi je ko pomagao.
Bilo je tu svakakvog maltretiranja, i fizičkog i psihičkog, prijetnji ubistvom. Opisivao je kako će da me ubije, kako će da me sjecka na komade… Stalno me je optuživao za nevjerstvo, stalno me je pratio, ali ništa nije vidio, čuo, ali je u svojoj glavi imao ideju da ja njega varam, a to se nikada nije desilo.
Na kraju mu je konstantovana patološka ljubomora, rekli su mi da za to nema lijeka i da se ne nadam uopšte da mogu da ga nekada uvjerim da ja nisam takva osoba.
Nije samo na mene nasrtao, već i na djecu. Na sina je jednom krenuo makazama, nožem, kćerku tukao, haos je bio svakodnevni u kući, psihičko izluđivanje…
Na kraju je bila jedan kap, koja možda i nije bila najstrašniji čin u cijeloj priči, odnosno u mom braku i teže sam je doživjela, ali je to bio jednostavno zalogaj koji nisam mogla nikako da progutam. Jednostavno mi je bila muka od svega i onda sam riješila da sve to prekinem.
Prošle sam zime išla u socijalno da ga prijavim i onda su mi oni dali broj telefona sigurne kuće u slučaju da mi zatreba. I onda kad mi je, zatrebala pomoć sigurne kuće, ja sam im se obratila i bila sam primljena.
Sinu je sada 28 godina, kćerki 23 godine, kontaktiramo svakodnevno, viđamo se koliko vrijeme dozvoljava na nekoliko dana. Redovno se pomažemo, koliko ja mogu da pomognem njima, koliko oni meni, zapravo koliko dozvoljava cijela situacija.
Policiji smo se jednom obratili, nije bilo fizičko već psihičko nasilje, ja sam doživjela nervni slom.
Imam jako loše iskustvo sa policijom, a u razgovoru sa ženama iz sigurne kuće sam saznala da je uglavnom gro slučajeva da imaju loše iskustvo sa policijom.
Policija, izuzev jednog inspektora kome sam se obratila prije dva mjeseca kada sam muža prijavila za stravične prijetnje ubistvom koji mi je stvarni pomogao, mi nije pomogla.
Policiji smo se jednom obratili, nije bilo fizičko već psihičko nasilje, ja sam doživjela nervni slom. Onda su mi oni rekli da, pošto nije bilo fizičkog nasilja, rekli su meni i sinu da bi im trebali da platimo njima dolazak 30.000 dinara.
Kasnije smo mi saznali da su oni to nama lagali…
