Skoro je jedinstven slučaj da jedan narod toliko simpatizira i gaji osjećaj prema drugom narodu i njegovoj zemlji kakav je slučaj s bosanskohercegovačkim Bošnjacima koji to iskazuju prema Turskoj. To ne bi bilo neobično da se ne radi o zemlji koju je Turska svojevremeno silom osvojila i u pokornosti držala punih 415 godina. A zna se šta znači drugog služiti i robovati. Treba, međutim, napomenuti da su ti osjećaji obostrani, što je daljnji fenomen kada su u pitanju ti odnosi.
Dva faktora
Bosna je bila tijesno povezana s Turskom davno prije nego što je došla pod njenu vlast. U tome su bila dva bitna faktora s bosanske strane: nesređena politička situacija u zemlji i domaća vjera koju su slijedili onovremeni Bošnjaci. U srednjovjekovnoj Bosni se, naime, stalno ratovalo. Vlastela se borila protiv vlastele, ovi protiv svojih kraljeva, kraljevi protiv neposlušnih feudalaca. Neki od feudalaca traže pomoć od sultana i ovaj se rado odaziva. Takvo stanje u zemlji kulminiralo je sredinom 15. stoljeća, upravo u vrijeme kada se Turska sasvim približila bosanskim granicama.
Drugi faktor koji je zbližio Bošnjake i Turke i prije nego što su potpali pod njihovu vlast, bila je vjera onovremene Bosne. Bilo je to bogumilstvo koje nije priznavala ni zapadna ni istočna crkva pa je kršćanska Evropa stotinama godina slala križare i inkviziciju na Bosnu da ruše, pale, pljačkaju i ubijaju. Oni koji su ustrajavali u svojoj vjeri mogli su birati: završiti na lomači ili bježati iz zemlje. Mnogi su nalazili spas upravo kod Turaka. Kada je Mehmed el-Fatih 1463. godine krenuo na Bosnu. teren za osvajanje je već bio pripremljen. Narod ljut na svoga kralja što je podlegao pritisku stranaca pa je i sam s njima učestvovao u njegovom proganjanju, nije ustao u odbranu svoje zemlje i sultan je dobio Bosnu bez borbe. Ti događaji su trajno odredili sudbinu Bosne i Bošnjaka.
Dok je, naime, sultan s vojskom boravio pod Jajcem, neočekivano za njega, došla mu je na poklonstvo masa naroda predvođena vjerskim i svjetovnim starješinama. Tu izjave da ga primaju za svoga novog gospodara i da svojom voljom žele postati muslimani. Sultan je bio ne malo iznenađen. Odranije upoznat s političkim i vjerskim stanjem u njihovoj zemlji, zauzvrat im je na licu mjesta dao niz povlastica koje su Bosnu i Bošnjake trajno vezale uz Tursku.
Od tih povlastica dvije su bile najznačajnije: domaće plemstvo je zadržalo svoje posjede, što nikada prije to nije dato nijednom pokorenom narodu. Drugom povlasticom Bošnjaci su dobili pravo da svoju djecu besplatno školuju u carskim školama u Carigradu, gdje će se obučavati za državničke službe ili za kadar u redovima janjičara. Vremenom su mnogi od njih postali znamenite ličnosti Carstva. Jedni su se istakli kao vojskovođe, paše, veziri ili admirali, drugi kao pravnici, ulema, književnici, filozofi, pjesnici itd. Mnogi od njih su došli do najvećih časti u Carstvu, stekli bogatstvo, moć i ugled.
Veliki ratovi
Ono u čemu su se Bošnjaci najviše istakli i po čemu su ih Turci posebno cijenili bilo je njihovo junaštvo i odanost. Za razliku od drugih pokorenih naroda, Bošnjaci su još od susreta sa sultanom Mehmedom el-Fatihom u Jajcu prihvatili Tursku kao svoju državu, a sultane kao svoje vladare. Sve ono što se dešavalo s Carstvom doživljavali su kao sudbinu Bosne i njih samih. Zato su se borili za Carstvo ponekad i više od samih Turaka. To je Carigrad cijenio pa je Bosna u svemu imala povlašten status. I zato što je bila najisturenija pokrajina Carstva naspram najljućih i najopasnijim njenih neprijatelja – Austrije i Mletačke republike.
Sva osvajanja koja je Turska poduzimala u Evropi polazila su iz Bosne. U njima su obavezno učestvovali Bošnjaci kao zaseban dio carske vojske. Za ono šta su činili na bojnim poljima sultani su ih nagrađivali imanjima u osvojenim zemljama pa su se mnogi naselili u Dalmaciji, Lici, Slavoniji, Srbiji, Mađarskoj. Time je istovremeno na njih pala cjelokupna odbrana svega što je Turska stekla u Evropi. To će na kraju Bosnu i Bošnjake zaviti u crno.
Nesreće za Bosnu i Bošnjake, kao i za cijelo Carstvo, započinju krajem 17. stoljeća. Prekretnicu je učinio veliki Bečki rat nakon neuspjele opsade Beča 1697. godine. Udružene evropske snage su pokrenule protivofanzivu tokom koje je Turska zauvijek izgubila skoro sve ono što je osvojila u Evropi izuzev Bosne. Uslijedili su dugotrajni teški ratovi u kojima su najveći teret podnijeli Bošnjaci. Turska nije bila u stanju pružiti im potrebnu pomoć jer je vodila teške ratove na drugim stranama.
Godine 1697. austrijska vojska, predvođena princom Eugenom Savojskim, neočekivano je prodrla u srce Bosne, napala, opljačkala i spalila Sarajevo. Iskoristili su priliku kad je bosanska vojska bila izvan zemlje na drugim ratištima.
Od nekadašnje nepobjedive carske vojske u 18. stoljeću ostala je samo sjena. Jedina snaga u koju su sultani imali najveće povjerenje bila je vojska Bosanskog pašaluka. Šalju je tamo gdje je bilo najteže i gdje je trebalo odbraniti ili povratiti izgubljeno. Ratuju u Iranu, Rusiji, Egiptu, Besarabiji, bore se s Mlečanima, Poljacima, Austrijancima, Srbima, Kozacima. Posvuda pobjeđuju, ali i masovno ginu.
Godine 1635. učestvuju u napadu na Bagdad. U boju kod Lugoša 1696. godine spašavaju sultana Mustafu II od sigurne smrti. U ratu s Perzijancima 1727. od 9.000 bosanskih boraca kući ih se vratilo svega 500, a i oni bolesni i osakaćeni. Godine 1736. u boju kod Očakova u Rusiji od njih 10.000 vratilo ih se nakon pet godina svega 1.340. U razmaku od dvadeset godina izginulo ih je više od 20.000.
Svijest o povezanosti vjere i države
Nakon što je Turska izgubila Mađarsku, Slavoniju, Liku, Dalmaciju i dijelove Srbije, bosanske spahije s porodicama napuštaju te zemlje i vraćaju se u svoj stari zavičaj, u Bosnu. Austrija i Mletačka republika tada sve svoje napade usmjeravaju na Bosnu. Turska zbog zauzetosti na drugim stranama nije mogla pomoći Bošnjacima. Štaviše, nerijetko ih sultan moli da se odazovu i pođu u odbranu granica na drugim stranama. U krajnje teškoj situaciji podsjeća ih da im je i po propisima Kur’ana, kao muslimanima, sveta dužnost i obaveza (farz) braniti granice muslimanske države. I odazivali su se, i zato što im je po islamskim načelima bila uvriježena svijest o povezanosti vjere i države. Živeći stoljećima zajedničkim životom, Tursku su smatrali svojom državom, njenu odbranu svojom vjerskom dužnošću, a u sultanu su gledali svog vođu.
Okruženi sa svih strana kršćanskim zemljama, Bošnjacima je prijetila opasnost potpunog istrebljenja. Znali su, ako Bosna bude osvojena, nestat će ih kao muslimana. U to su se uvjerili ne jednom. Kada je 1737. godine austrijska vojska krenula na Bosnu, predvođena s četiri feldmaršala i deset generala, car Karlo V izdao je proglas bosanskim muslimanima da im jamči imovinsku sigurnost pod uvjetom da se moraju pokrstiti jer im pod Austrijom kao muslimanima nema opstanka. Sličnu poruku im je nešto kasnije poslao i car Josip II.
Duboko odani islamu, za Bošnjake je ratovanje i prolijevanje krvi za osmansku državu bilo isto što i borba za islam, slijedeći islamsko načelo da je država vjerska ustanova. Živeći stoljećima s Turcima i dijeleći zajedničku im sudbinu, smatrali su se jednim narodom, svjesni da su njihovim posredstvom i postali muslimani. Boreći se i ginući za Carstvo, Carigrad ih je cijenio.
Prekretnica 1878. godine
Prekretnica za Bošnjake bila je 1878. godina, kada su velesile na Berlinskom kongresu od Turske oduzele Bosnu i dale Austriji mandat da je okupira. To je u Bosni izazvalo ogorčenje i Bošnjaci su odlučili da se suprotstave okupaciji. Otpor je bio takav da Austrija sa 80.000 vojnika nije mogla ništa učiniti pa je na kraju morala angažirati snage od 300.000 ljudi. U tri mjeseca vođeno je 76 bitaka. Žrtve su bile ogromne na obje strane.
Mnogi se Bošnjaci nisu mogli pomiriti s nastalim promjenama i izlaz su našli u iseljavanju u Tursku, smatrajući je i dalje svojom domovinom. Turska ih je, pak, primala kao svoje građane. Procjene govore da ih se ukupno iselilo više od 150.000. Uz sve ono što je višestoljetna zajednička historija zbližila ova dva naroda, potomci naših iseljenika čine jaku osnovu bosansko-turskih veza. Na tim osnovama i tradiciji temelji se i današnje prijateljstvo ta dva naroda.
Dubok trag
Bosna je Turskoj dala:
- 9 velikih vezira
- 3 nasljednika vezira
- 20 beglerbegova (namjesnika provincija)
- 40 admirala
- više od 180 drugih visokih ličnosti koje su ostavile dubok trag u turskoj historiji
- mnogi su od njih bili oženjeni kćerkama sultana pa su se i na taj način učvršćivale veze između dva naroda
