Međuljići se nalaze u Fazlagića Kuli Istočnoj Hercegovini, općina Gacko, tačnije 6 km južno od Gacka. Na popisu stanovništva 1991. Međuljići su imali 66 stalna stanovnika. Treba napomenuti da je mnogo veći broj onih koji žive i rade u rasejanju. Svi stanovnici su Bošnjaci. Međuljićani su preživjeli brojne ratove, lijući krvcu svoju. No, povrh svih nedaća stanovnici Međuljića našli su vremena i za nauku. Među njima ima arhitekti, inžinjera, ljekara, naučnika, ekonomista, umjetnika…
Među tim uspješnim Međuljićanima, koji su trbuhom za kruhom napustili svoju rodnu grudu, je i 83-godišnji Avdi-beg Pašić. On se vratio 1999. godine na naše prostore, preciznije u Dubrovnik, nakon preko 40 godina provedenih u dalekoj Kanadi. Uprkos velikoj razdaljini i ogromnom vremenskom razmaku, Avdi-beg nije zaboravio svoj rodni kraj. Štaviše, sam je finansirao izgradnju spomen-obilježja poginulim žiteljima Međuljića u XX stoljeću, te čuvenom Hamzagi Pašiću, Avdi-begovom djedu. Spomen-obilježje je završeno ove godine. Avdi-beg nam je ispričao svoju priču, priču spomen-obilježja i priču o gaziji Hamzagi.
Historija se nije pokazala fer prema našem narodu, pogotovo u gatačkom srezu. I to je teško zaboraviti. Ja sam vani bio 55 godina. Svo vrijeme me je nešto vuklo da sprovedem ovu ideju. I na koncu to sam i učinio shodno svojim mogućnostima. Ovo je historija i spomen Hamze Pašića, kao i svih onih koji su nastradali u Prvom svjetskom ratu, Drugom svjetskom ratu i posljednjem ratu 1992-1995. Tu su stradalnici Međuljića – Tanovići, Pašići i dr. Zbog društvenog uređenja nije se ranije moglo odati počast njima. Jednostavno, nije nam se dalo. Nismo imali nikad priliku, nikad. Cijelo vrijeme je bio pritisak na naš narod i na kraju su napravili zlo. Od toga se ne može pobjeći. To je nepobitno. Na primjer, ja ne bih napustio svoj rodni kraj da je bilo drugačije, kazuje Pašić.
Svoj rodni kraj sam napustio 1947. godine kada sam otišao na prugu Šamac-Sarajevo. Onda sam 1956. godine otišao u Austriju, gdje sam proveo godinu dana. Poslije sam 1957. godine emigrirao za Kanadu. Bilo je teško živjeti u iseljeništvu u Kanadi, pošto se mi Bošnjaci nismo nešto posebno družili za razliku od Srba i Hrvata. Svoju suprugu sam upoznao u Dubrovniku. Ona je rođena u Havtovcu kod Gacka. Tu su joj 1941. godine četnici ubili oca pred Mumovim dućanom, a zatim ga bacili u vatru i tako spalili. Bio je računovođa po zanimanju. Moja supruga i danas, nakon toliko godina nema snage da dođe u Gacko. To je zlo. O tim zločinima se nije mnogo pričalo, a ni danas se ne priča dovoljno, govori nam plačnim glasom Avdi-beg Pašić.
Ovaj posljednji rat je pokosio Bošnjake. Meni su stradala dva brata i snaha. Uprkos tome, ja sam, čim su se za to pojavili uslovi, posjetio rodni kraj. Bilo je to 1999. godine. Ubrzo sam podigao i kuću na đedovini, tako da danas, iako imam stan na Stradunu u Dubrovniku, ipak većinu slobodnog vremena provodim ovdje u Međuljićima. Rodni kraj me vuče – tu sam se rodio, tu sam proveo djetinjstvo i dečaštvo.
Stavio sam sam sebi u emanet da podignem spomen-obilježje svim žrtvama u Međuljićima. Iako sam ispunio svoj emanet, nisam zadovoljan, jer sam samcit finansirao gradnju bez podrške drugih, tvrdi Avdi-beg.
Vrlo je zanimljiva ličnost moga đede Hamzage Pašića, rođenog davne 1860. On je historijska ličnost. Historija je zabilježila da su muslimanski Bošnjaci i pravoslavni Srbi Gacka 1882. godine, za vrijeme ustanka protiv austrougarske okupacije, oformili zajedničku jedinicu od oko 100 pripadnika za borbu protiv okupatora. U toj jedinici su bili i Hamzaga Pašić i čuveni hercegovački hajduk Stojan Kovačević. Ta jedinica je imala jedinstven slogan, ne samo na istočnohercegovačkim prostorima, nego i u cijeloj Bosni. Moto je glasio: Za krst časni i vjeru Muhammedovu. Inače, moj đedo Hamzaga je bio jedan od najbogatijih ljudi u Gacku u ono vrijeme po veličini imanja i po broju grla stoke.
Slomom ustanka, Austrougarska je tražila da se pripadnici te jednice isele iz Bosne u Crnu Goru zajedno sa svojim porodicama. Većina njih se iselila, među njima i sam Stojan Kovačević, ali moj đed Hamzaga to nije učinio. On je ostao u rodnom mjestu i preselio na Ahiret 1952. godine u dubokoj starosti, u 92-godini života.
Moj đedo mi je pričao kako su napadali austrougarske žandare tamo prema Foči, ali i u drugim mjestima. Sjećam se da mi je pripovijedao kako su obili poštanski konvoj na Kobiljoj Glavi kod Sarajeva. Konvoj je nosio plaću za vojsku u Gacku. Konvoj su tom prilikom zapalili.
Primjetio sam kako je u Gacku podignut spomenik Stojanu Kovačeviću, ali kako nema spomenika junaku Hamzagi Pašiću. Najvjerovatnije, novim lokalnim vlastima ne godi priča o zajedničkoj borbi muslimana i pravoslavaca protiv zajedničkog neprijatelja, priča nam unuk slavnog Hamzage.
Radi naše budućnosti, treba da se ujedinimo, da na odgovorna mjesta postavimo pametne glave, da privređujemo. Mnogo je važno da pišemo o istini, da prikažemo historiju našeg naroda, pogotovo ako znamo da smo u Titino vrijeme bili izolovani. Ako ne zbog nas, onda makar zbog naše djece i naših poginulih šehida.
