U Komemorativnom centru u Tuzli danas su identifikovani posmrtni ostaci četiri žrtve proteklog rata u Bosni i Hercegovini. Među njima su i posmrtni ostaci Sabrije Ribića i njegove sestre Ismete koji su ubijeni u maju 1992. godine u Skočiću kod Zvornika.
Zijo Ribić imao je samo osam godina kada su pripadnici paravojne formacije “Simini četnici” u Skočiću nadomak Zvornika ubili devet članova njegove porodice, među kojima oba roditelja, šest sestara i brata.
Zijo je kao osmogodišnji dječak jedini preživio strijeljanje, a danas je identifikovao brata Sabriju i sestru Ismetu koji su u vrijeme pogubljenja imali dvije i tri godine.
Oni su ekshumirani iz masovne grobnice Crni Vrh na području Zvornika.
“Posljednji put sam ih vidio 1992. godine. Oca Ismeta i majku Ševku sam pronašao prije nekoliko godina, prošle godine u decembru sam pronašao i četiri sestre Zlatiju, Suadu, Almasu i Zijadu. Ne mogu vjerovati da je neko mogao učiniti nešto ovakvo”, kazao je Ribić prisjetivši se strašnih trenutaka iz maja 1992. godine.
“Te noći pripadnici paravojne formacije Simini četnici’ došli su u naše selo. Pokupili su nas i svašta radili. Neke su silovali, tražili novac i oružje. Muškarce su odvojili od žena i djece. Potom su nas odveli u selo Malešići gdje su pripremili jamu u koju su nas stavljali nakon strijeljanja”, prisjetio se Ribić koji je jedini uspio preživjeti.
Sa povrdama lijeve ruke i vrata Ziju su pronašla dva srpska vojnika koji su ga prebacili u bolnicu. Potom je prebačen u Institut “Simo Milošević” u Igalu u Crnoj Gori, gdje je boravio dvije godine na psihijatrijskom odjelu zbog teških trauma i poremećaja sna, a poslije biva prebačen u Dječiji dom Mladost-Bijela u Herceg Novom.
U Tuzli živi od 2001. godine, a u Domu za djecu bez roditeljskog staranja u ovom gradu proveo je četiri godine. Trenutno radi kao kuhar u restoranu Hotela Tuzla.
Danas je on ostao kao svjedok jednog vremena za koje još uvijek pravda nije zadovoljena. Iako je preživio stravičan masakr u kojem je izgubio cijelu porodicu, Zijo ističe da mržnji u njegovom životu mjesta nema.
“Uvijek govorim da mržnja dovodi do novog rata. Zaboraviti ne mogu jer je to nemoguće, a oprostio sam jer želim živjeti normalnim životom. Mržnja prema nekome meni neće vratiti članove moje porodice, samo može donijeti novi rat koji ne moram ja prouzrokovati, ali bi, naprimjer, moglo moje dijete ako ja na njega prenesem svoju mržnju”, naglašava Zijo uz poruku da danas svi trebamo pričati o nekom boljem životu, a ne mržnji koja bi mogla donijeti samo loše stvari.
Zijo danas živi u nadi da će pronaći i posmrtne ostatke sestre Zlate koju su prije pogubljenja silovali.
