Inspektorica tog odjeljenja Dragana Starčević već deceniju se svakodnevno bavi problemom prostitucije na ulicama Beograda.
U intervjuu za MONDO ona navodi da posljednjih pet godina broj prostitutki na ulicama Beograda stagnira, ali da se istovremeno pojavljuju njeni novi vidovi i načini reklamiranja, zahvaljujući medijima i novim tehničkim mogućnostima, internetu na primjer.
Zbog toga se sve češće govori o klubskoj i hotelskoj prostituciji, onoj pod maskom salona za masažu, kao i elitnoj prostituciji.
Prije nego što pređemo na svaku od njih, predstavljamo vam neke od priča sa terena koje je, na naše insistiranje, sa nama podijelila inspektorica Starčević.
Prvi je primjer porodice koja se cijela doselila u Beograd – majke od četrdeset i nešto godina sa troje djece, kao i njenog novog emotivnog partnera, koji nije otac djece.
Kćerka je imala 19, sin 15, a najmlađa kćerka dvije godine. Pošto su otkrili da se u stanu te porodice odvija prostitucija, policajci su ušli u njega i zatekli klijenta koji bira između majke i kćerke u donjem vešu.
U drugoj sobi nalazio se vanbračni muž, u gaćama i brushalteru, ukoliko se i za njega pojavi zainteresovani klijent. Ispostavilo se, kako je kasnije policija utvrdila, da priča nije nimalo naivna i da je majka natjerala kćerku i nevjenčanog muža da se bave prostitucijom. Zbog toga je osuđena za trgovinu ljudima i smještena je u zatvor, a djeca u hraniteljske porodice.
Drugi slučaj dešavao se u jednom stanu na Novom Beogradu gdje je muž iznajmljivao ženu klijentima dok im je dijete bilo u školi. Dok je ona “radila”, suprug je bio u drugoj sobi i sve krišom posmatrao.
Često su i namjerno snimali njene susrete s klijentima pa su to poslije zajedno gledali, što im je, kažu dobro uticalo na bračni seksualni život. Ako se dešavalo da muž nije kod kuće, žena je imala zadatak da hvata bilješke tokom odnosa s klijentom i da to mužu poslije sve čita.
Dragana Starčević prisjeća se i slučaja kada je muž podvodio ženu iz mjesta van Beograda i dovodio je u glavni grad da pruža seksualne usluge dok je on bio u teretani ili kafiću.
Bilo mi je nepojmljivo, pogotovo što se taj slučaj dogodio na početku moje karijere, kada sam saznala da imaju dijete koje ostaje sa njenim roditeljima dok majka ide na “posao”.
“Djelovali su kao normalna porodica. Oni dođu u Beograd, odrade posao i žive super od toga. Žena se bavila hotelskom prostitucijom i odlazila na adrese klijenata, a muž je prevozio.
Najjači je bio njegov komentar kada smo ga priveli. Bunio se što smo ga doveli i pitao zbog čega. Kad smo mu objasnili da je time što vozi suprugu na mjesta susreta s klijentima praktično njen makro, on je rekao: ‘Šta, zbog toga sam ovdje. Onda neću više da je vozim, nek ide sama sljedeći put”.
Upitana da navede najtragičnije primjere koje je viđala tokom karijere, Dragana Starčević izdvaja djevojčicu od 13 godina koja je bila žrtva trgovine ljudima. Nju je eksploatisao neko kog je smatrala za dečka.
“Ne možete da zamislite kako izgleda djevojčica od 12 ili 13 godina koja je imala za noć 10 ili 15 klijenata i još je pod dejstvom narkotika. Ona ne može sa vama ni da razgovara, gleda vas, a ne vidi vas i ne čuje, daje nepovezane odgovore. Lošeg je psihičkog i fizičkog stanja, ima povrede od uboda igli”.
Imali smo, prisjeća se inspektorica, i djevojčice sa povredama od gašenja cigarete po tijelu, koje su fizički zlostavljali makroi.
“Bilo je više slučajeva koji su dubok trag ostavili na meni i svim kolegama, nešto o čemu uvijek razmišljate. Iako smo obučeni, i pored sve profesionalnosti, ne možemo da to ljudski ne posmatramo”, navodi Starčević.
Posljednji primjer, kao i priče iz života prostitutki o kojima je MONDO već pisao, pokazuje koliko strašne životne priče mogu da se kriju na ulicama i stanovima u našem komšiluku.
Ipak, sudeći prema ocjenama policije, na ulicama nema više toliko prostitutki, u poređenju sa devedesetim godinama prošlog vijeka, na primjer.
Dragana Starčević ne može da kaže koliko prostitutki u Srbiji ili Beogradu ima pošto policija nema prava ni ovlaštenja da ih registruje, već postoji samo evidencija o broju protiv njih podnesenih prijava.
Ta evidencija, međutim, ne daje pravu sliku jer se protiv jedne prostituke podnosi često više prijava, a neke se samo oprobaju u tom poslu i odustanu. Ona ocjenjuje da je u poređenju sa devedesetim, kada je na ključnim mjestima u Beogradu na kojima se okupljaju, zaticano i po 15 prostitutki, sada taj broj mnogo manji i da u posljednjih pet godina njihov broj stagnira.
Policija, kako kaže, sada na tim poznatim okupljalištima u Beogradu naiđe u prosjeku na dvije – tri djevojke.
“Postoje i periodi u godini kad ih ima više ili manje. Nekad zateknemo pet, šest ili jednu. To zavisi od dosta faktora – da li je lijepo vrijeme, da li je u toku neka sportska ili muzička manifestacija na primjer. Tada ih je malo veći broj jer smatraju da će imati više klijenata. A dešava se i da ljeti neke odu u inostranstvo da bi zaradile više novca”.
“Nije više situacija kao prije 15 godina da smo zaticali na nekim mjestima, na Plavom mostu i po 15 njih bilo svakodnevno – to više nije slučaj jer su organizovane grupe koje su organizovale prostituciju procesuirane i njihove vođe su u zatvoru. Danas djevojke ne stoje u velikim grupama nego stoje pojedinačno”, navodi Dragana Strarčević.
Prema podacima nevladinih organizacija do kojih je MONDO došao, u Beogradu je svake večeri na ulicama između 100 i 150 prostitutki.
Cijene usluga
U uličnoj prostituciji plaća se od 800 do 1.500 dinara za oralni seks. Klasičan seks “košta” od 1.500 do 3.000 dinara, a cijena zavisi od toga da li je prostitutka mlađa ili starija osoba, kao i kako izgleda. Cijena varira i ako su u pitanju transvestiti i da li se usluge pružaju napolju u kolima, ili se ide u iznajmljene sobe, što diže cijenu.
Ima i žena koje su ostale bez posla i prešle neku starosnu granicu, pa ne mogu da nađu novi posao. Većina njih, kada je u pitanju ulična prostitucija navode egzistencijalni motiv kao razlog bavljenja prostitucijom, neke to vide kao jedini način preživljavanja, a svaka ima svoje razloge zašto se ne bavi nečim drugim.
“Kada ih pitamo možeš li nečim drugim da se baviš, odgovor je: ‘A šta drugo da radim – šta će meni donijeti toliki novac za par sati da mogu da preharanim djecu”, kaže Starčević.
Nekima je, dodaje, to postao stil života pošto su na ulici 20 i 30 godina i oni to nazivaju svojim poslom.
“Druge trenutno rješenje za preživljavanje vide u tome, a za neke je razlog to što su narkomanski zavisnici i to im je rješenje da dođu do novca”.
