Sin bosanskog radnika i hrvatske čistačice, koji su se rastali kada je imao dvije godine, sjajni napadač je djetinjstvo proveo u malom stanu na četvrtom spratu naselja Rosengard u Malmeu.
U startu odbačen od okruženja, diečak sa velikim nosem i govornom manom direktno je uvideo sve mane toliko hvaljenog švedskog sistema jednakosti. Uzdigao se i iz geta dosegnuo do blistavog Pariza i okruženja blagostanja u kome danas njegova djeca rastu.
Ipak, da li ga je iko kao mali pitao “Zlatane, kako si proveo dan?”.
„Pa kako je uopšte takav mangup uspio da iz Rosengarda stigne dovdje? Niko nije vjerovao da mogu da uspijem. Svi su me ogovarali i odgovarali. Kritkovali i blatili. Mislili su da ću propasti jer imam dugačak jezik. Mislili su da imam bolesnu viziju, da se neće ostvariti. Ali, ja sam sanjao i dosadanjao. I eto me.“, počinje Ibra impresivnu ispovijest koju je dao Guardianu.
U trenutku kada slavi svoj 33. rođendan, sjećanja na vrijeme od prije 15 godina ne blijedi.
„Hajde da se vratimo u taj period sada kada se ostvarilo sve o čemu sam govorio. A ti koji su me blatili? Sada mogu da pojedu svoje riječi. To je moj najveći trofej“, rekao je čovjek koji jedino nije osvojio Ligu prvaka.
Veličanstveni kapiten švedske reprezentacije, heroj nacije koji ima svoju poštansku markicu i čije je ime zvanično uvršteno u riječnik švedskog jezika uskoro će dobiti i svoj dokumentarni film.
Biće to emotivna priča o putu malog kradljivca bicikala sa ulica švedskog geta do travnatih terena i svjetala reflektora, do nekih drugih, fudbalskih bicikala. Priča o viziji, inteligenciji, mašti, drskosti i sirove snage.
Priča u kojoj ćete videti do sada neispričane stvari. Priča o porodici.
Šefik Ibrahimović, Zlatanov otac, duboko potrešen scenama koje je doživio u ratu od koga je pobjegao u Švedsku zajedno sa sinom izlaz je našao u fudbalu.
„Bili smo siromašni. Skupio je jedva novca da mi kupi krevet u IKEA prodavnici, ali nismo iamli para za dostavu. Nosili smo ga zajedno do kuće. To je bilo fantastično. Vrijeme sam provodio i sa majkom, ali u suštini, živio sam sa ocem. Jednom je cijelu platu dao da mi pokrije put u trening kamp.
Nije imao za stanarinu, ali meni je dao novac.“, ispovijeda se Ibra.
Naselje u kome je odrastao, ogrezlo u drogu i nasilje, kao opasno mjesto uplašilo je Ibru, ne stidi se toga.
„Bio sam zastrašen i klonio sam se toga. Bio sam drugačiji. Moj život nije bio ‘VAU’. Ja nisam ‘Vau’ osoba. Ali smatrao sam se drugačijim. Imao sam minimalne mogućnosti i mislim da je to živi dokaz da jednostavnom vjerom u sebe može da se uspije. Sve zavisi od vas samih.“, ističe Ibra.
Iznova je za Guardian govorio o “probi” u Arsenalu, ističe da nije bilo nesporazuma i da “ili znaš ko sam ili ne znaš” – „Ja ne idem na probe.“, ponavlja Ibra. Naravno, ispovijedio se i o svom vremenu u svim klubovima u kojima je igrao do Pariza, o Barci i “najboljem timu na svijetu u kome je uživao da igra”.
Koliko god ozloglašen bio, karakterisan kao svojeglav – Ibra disciplinu ističe u prvi plan.
Disciplina i poštovanje su za mene na prvom mjestu.“, ističe Ibrahimović u kontekstu porodice, svojih sinova.
„Dok ne napune 18 godina pod mojim su krovom i moraju da poštuju moja pravila. Želim da budem njihov otac iako i sami počinju da shvataju ko je Ibrahimović. Znate? Ko je Zlatan. To nije slika koju želim da imaju o meni. Čak i kada me u šali nazovu Zlatanom, meni se to ne sviđa. Moraju da me zovu Tata. Tu sam veoma osjetljiv.“
„Ne želim da na oca gledaju kao što na mene gledaju navijači. Kako god ljudi da me doživljavaju, sinovi moraju da razumiju svog oca. Porodičnog čovjeka posvećenog djeci.“, ističe Ibrahimović, koji u svom ocu očito vidi najveći uzor.
Porodična situacija u familiji Ibrahimović, familiji ratom rastrzanoj dodatno je utučena smrću starijeg brata, Sapka.
„Preminuo je prije šest mjeseci. On je bio zvijezda vodilja mome ocu. Njih dvojica su mnogo razgovarali. Ali, possljednjih mjeseci je otac prvo razgovarao sa mnom, prije njega. Njih dvojica su imala posebnu vezu, zajedno su došli u Švedsku. O ratu nisam imao istu svijest kao oni jer sam rođen ovamo.“, rekao je.
Nakon ukupno 23 titule koje je osvojio, Ibra sa ponosom gleda na karijeru koju je napravio. Na karijeru čiji se kraj približava. Da li strahuje?
„Ne, naprotiv. Radujem se kraju. Kada igraš fudbal, mnogo vremena provodiš po hotelima, toliko toga propuštaš. Moj stariji sin ima osam godina, mlađi šest. Nisam bio sa njima svakoga dana, nisam bio uz njih. Želim da se ostvarim kao porodični čovjek, želim iz fudbala da odem na vrhuncu.“, zaključuje legendarni Ibra.
