Urinarne infekcije uzrokovane su pojavom bakterija u mokraćnom sistemu, a mogu zahvatiti sve njegove dijelove, mada najčešće pogađaju bešiku i mokraćni kanal (uretru). U infekcije urinarnog trakta spadaju uretritis, upala bešike (cistitis) i upala bubrega, a do infekcije dolazi nakon što bakterija uđe kroz uretru (mokraćni kanal) i počne da se razmnožava u bešici.
Simptomi
Simptomi urinarne infekcije mogu biti blagi ukoliko se bolest ne proširi. U nekim slučajevima ne izaziva nikakve simptome, ali većinom se javljaju znaci u vidu jakog nagona za mokrenjem, učestalog uriniranja, blagog peckanja pri mokrenju, mutne mokraće, čak i sa crvenkastim primjesama, ukoliko ima i krvi, neprijatnog mirisa mokraće, bola u bešici i blago povišene temperature. Nisu neuobičajene ni drhtavica i iscrpljenost, pa i prisustvo bola čak i kada se ne mokri. Žene se žale na neugodan pritisak iznad pubične kosti, dok muškarci imaju osjećaj punoće u predjelu rektuma. Čest je slučaj da osoba sa infekcijom urinarnog trakta osjeća jak nagon za mokrenjem, a da vrlo mala količina urina izlazi napolje.
Laboratorijska analiza urina
Infekcija mokraćnih kanala, ukoliko je reč o upali bešike ili uretre, obično ne izaziva groznicu. Kada se posumnja na prisustvo infekcije urinarnog trakta, pacijent se upućuje u laboratoriju na analizu uzorka urina kojim se utvrđuje prisustvo gnoja, krvi ili bakterija. Iako nijedan standardan test ne može utvrditi razliku između infekcije u gornjem i donjeg dijela urinarnog trakta, visoka temperatura, odnosno groznica i bol u predelu boka obično nagoveštavaju da se infekcija proširila i na bubrege.
Kako se prenosi urinarna infekcija
S obzirom na to da urinarna infekcija nastupa nakon ulaska bakterije u urinarni trakt, rizik od infekcije mnogo je veći kod žena nego kod muškaraca, jer je bešika kod žena bliža polnim organima. Ono što dodatno povećava rizik jesu polni odnos, loša higijena tela i toaleta, uzdržavanje od mokrenja i uvećana prostata (kod muškaraca). Takođe, urinarna infekcija povećava rizik od zaraze i nekom od polnih bolesti, kao što su hlamidija ili gonoreja.
Terapija lijekovima
Lijekovi koji se danas koriste u liječenju infekcija urinarnog trakta veoma su efikasni. Ipak, ne djeluju podjednako dobro protiv svih bakterija, ili kod svih pacijenata. U osamdeset posto slučajeva cistitis može biti izliječen jednom dozom trimetoprima, ili terapijom antibioticima u trajanju od tri do pet dana. Obično se koristi kratkotrajna antibiotska terapija koja je bolja od klasične standardne koja traje sedam do 14 dana. Višednevni režim donekle šteti organizmu, jer se kao komplikacija dugotrajne antibiotske terapije kod žena često javlja gljivična vaginalna infekcija, što može da pokrene novu urinarnu infekciju. Liječenje će duže trajati i zahtevaće nove dodatne lijekove ako urinokultura pokaže prisustvo bakterije koje su opasnije od ešerihije koli, kao što su stafilokoka, hlamidija ili mikoplazma. Ponekad postoji i više vrsta bakterija, a u tom slučaju sve moraju biti eliminisane.
Doktori u ovakvim slučajevima prepisuju amoksicilin, ampicilin, cefaleksin (palitreks), cefazolin (kefzol) i cefadroksil (duracef). Da bi se momentalno otklonio bol, koriste se spazmolitici, oni opuštaju mišiće mokraćne bešike, čime se smanjuju intenzitet potrebe za mokrenjem. Ponekad se daju i lokalni anestetici. Iako s početkom uzimanja terapije simptomi nestaju već nakon nekoliko sati, to ne znači da je infekcija izliječena: antibiotici moraju da se uzimaju onoliko dana koliko je doktor preporučio.
Hospitalizacija
Urinarna infekcija retko zahtjeva bolničko liječenje. Hirurška intervencija neophodna je ukoliko postoje određeni problemi kao što je velika cista koja izdiže vaginalni zid. Pacijent se hospitalizuje i u slučaju da infekcija uznapreduje do te mjere da je neophodna intravenska aplikacije jakih lijekova, antibiotika ili analgetika. S obzirom na to da mučnina i povraćanje često prate infekcije bubrega, a to vodi u dehidrataciju, tečnost se nadoknađuje infuzijom.
