Merimu su prije 20 godina iz sarajevskog porodilišta u svoj dom odnijeli usvojitelji – tetka i tetak, odnosno mama i babo, kako ih je cijelog života zvala.
Oni joj nikada nisu krili ko su njeni pravi roditelji, kao i da ima braću i sestre.
– Dok sam bila sasvim mala, nisam shvatala o čemu je riječ. Kako sam odrastala, postajala sam znatiželjnija. Babi i mami sam postavljala mnogo pitanja o svojim biološkim roditeljima, a oni mi nikada nisu uskraćivali odgovore na njih. Oni žive u drugom gradu. Mogla sam ih posjećivati kad god sam htjela, kod njih sam provodila veliki dio školskih raspusta, oni su dolazili kod nas u goste. Ništa mi nije nedostajalo – kaže Merima.
Odluku ovih dviju porodica su, kaže, dobro prihvatili i drugi članovi familije, prijatelji i komšiluk. Nije bilo šikaniranja, zadirkivanja, ni osuđivanja, ali je zato njena biološka majka u početku mnogo puta čula isto pitanje, koje je veoma boljelo: “Kako si mogla dati dijete?”
– To su joj govorile i žene u porodilištu. Rekla mi je kako joj je bilo mnogo teško rastati se od mene, duša ju je boljela, ali nije željela prekršiti dano obećanje, ma koliko patila. Znala je da će mi biti lijepo i da će me moći vidjeti kad god poželi. Mislim da je to što je učinila zaista veliko i plemenito, divim se svojoj mami što je to mogla uraditi i ne osuđujem je uopće. Ipak, kada dobro razmislim, ne znam bih li ja mogla nešto takvo uraditi.
Odličan odnos
I biološku majku i tetku naša sagovornica zove “mama”. Uvijek je, kaže, nasmije situacija kada su svi na okupu, te kada na njen poziv “mama” odgovore obje.
S obje imam odličan odnos, možemo razgovarati o svemu. Kada sam kod jedne, nedostaje mi ona druga i obratno. Ipak, najviše mi nedostaju moja braća i sestra. Uvijek mi je problem rastati se od njih. Pogotovo mi je teško bilo kada mi je moja biološka majka ispričala kako se sestra rasplakala što su me dali tetki, jer je ostala bez sestre s kojom se željela igrati. I ja sam htjela da se igram s njom – kazala nam je s tugom.
Još jedan događaj je veoma potresao ovu djevojku. Bila je to smrt njenog “babija”, odnosno tetka, koji ju je odgojio.
-Umro je prije osam godina i to mi je veoma teško palo. Mnogo sam ga voljela. Njemu sam lako mogla reći sve što me muči, iznijeti svoju tugu i radost, on je bio moj anđeo čuvar. Tako sam ga i zvala. Bila sam očajna kada sam ga izgubila, jer on je najbolje od svih znao kako dišem, kako mi treba pristupiti, kako me oraspoložiti… Nakon njegovog odlaska mama i ja smo ostale same i to nas je još više zbližilo.
Uprkos kompliciranoj porodičnoj situaciji, naša sagovornica kaže da je sretna. Ima dvije porodice, koje je vole i koje ona voli. Svojim savjetima bi, ističe, voljela pomoći djeci u sličnoj situaciji i koja su nesretna.
– Znam da ima još takvih slučajeva. U komšiluku mojih bioloških roditelja živi djevojčica koja ne zna da je usvojena, a sva okolina to zna, pa čak i djeca. Ponekad joj to govore, zadirkuju je, što mi mnogo smeta. Ona nije ništa kriva i ja bih voljela pričati s njom, pomoći joj, jer meni niko nikad nije krio.
Zbog toga sam im veoma zahvalna, ne bih voljela da su čekali da postanem punoljetna i da mi to tek tada kažu. To bi bilo strašno.
