Iako je došao sa sasvim drugom namjerom, Ibrišević je na deponiji, u ogromnim gomilama najrazličitijeg smeća, uglavnom kabastog otpada, pronašao nešto vrlo zanimljivo.
Evo kako je on to opisao:
“Gledam ljude koji kopaju po ovom smetlištu. Jedni tovare ogrjevno drvo, drugi vade metalne dijelove. Krepanih mačaka ima. Ima i telećih glava, raznih životinjskih koža. Ima ovdje i daski za surfanje i daski za peglanje. Prvo susjedno dvorište ima automobilski servis i vlasnik velikim viljuškarem razgrće put da naručena mušterija uopće može prići radioni. I kada je taj veliki stroj podigao stari otoman ugledao sam carstvo. Stotine, tisuće ljepotica, svih fela: plavuše, crnke, rasne cure. Marina, Kelly, Sissy, Missy, Pissy…
Uredno posložene svaka u svojoj kućici. Ovako neki vjerski vođe mame dječake u pubertetu da uzmu puške i poginu čim prije. Čeka ih, kažu slična scena. Na tisuće pin-up modela (valjda ih je bar sto djevica), sve mokre (tri dana padala je kiša), uredno odložene baš tu. Ni metar od mog Renaulta. Mogao sam ih, nedaj Bože, pregaziti kotačima, a da toga ne bih bio svjestan. Ako mi sada netko uvali puščetinu znači da sanjam.”
Što je još zanimljivije, na nekim spremnicima za negative uočio je natpis “Sanader”, što navodi na zaključak da je riječ o arhivi bivšeg hrvatskog premijera koji se nekada, kako je i sam posvjedočio više puta, osamdesetih godina radio za agenciju Meyer Press, a fotografije “njegovih” golišavih ljepotica najčešće su se pojavljivale u tadašnjem magazinu Start.
Sanader je na suđenjima koja su se protiv vodila, a neka se još vode, ustvrdio da je time stekao znatan dio svoga bogatstva.
