Gorica ima 46 godina, završen fakultet i niz poslova za sobom, kao i većina građana Srbije, manje i više neuspješnih. Živi u Banji Koviljači sa mlađom kćerkom, trinaestogodišnjakinjom, nepokretnom majkom i nevkenčanim suprugom. Njena starija kćerka, također sa fakultetskom diplomom, povremeno radi u Beogradu…
Sve siromašne porodice u Srbiji liče jedna na drugu, ali Goričina se izdvaja: njeno mlađe dijete bolesno je od stečene hemofilije, Fon Vilebrandovog sindroma i poremećaja u koagulaciji krvi, a trajno joj je oštećen i centar za ravnotežu.
– To su rijetke bolesti, ali uz odgovarajuću terapiju Darija bi mogla normalno da funkcioniše i pohađa nastavu u školi. Bila je odličan đak… – kaže Gorica. Skupe lijekove, međutim, Gorica, kao i roditelji ostale djece pogođene sličnim bolestima sama mora da kupuje…
Zahvaljujući dobrim ljudima, Gorica je već dva puta vodila kćerku u jednu tursku kliniku: od ukupno deset hiljada eura, njihovi prilozi pokrili su 5.500, a ostalo je Gorica našla sama.
Terapija koja je tamo primijenjena znatno je popravila Darijino zdravstveno stanje, i početkom sljedećeg mjeseca ići će u Tursku i treći put.
– Dobili smo 250.000 dinara za kuću, tim novcem platit ćemo liječenje…
A kuća? Sliježe ramenima:
– Važnije je ovo…
I kamatari se sažalili
– Prodala sam sve što sam imala za liječenje djeteta, a dio sam pozajmila od ljudi koji obično daju novac pod kamatu. Meni nisu htjeli da je zaračunaju – kaže ova ponosna žena.
A 11. septembra, nezadovoljna odnosom države prema djeci koja boluju od rijetkih bolesti, uputila se u Beograd, ministru Aleksandru Vulinu.
– Tražim da se obiđu sva djeca sa rijetkim bolestima u poplavljenim područjima, i registruje njihov položaj; tražim da se za njih osigura stručno staranje, lijekovi i posebna hrana, u slučajevima gdje je to potrebno; da se uvedu novčane kazne za njihovu diskriminaciju, a ta sredstva uplaćuju u poseban fond; da se državni službenici za diskriminaciju takve djece kažnjavaju otkazima – kaže.
Iz Banje Koviljače je na put dug 145 km krenula pešice. Iz protesta, i da bi skrenula pažnju javnosti na ovaj problem. Tek trećeg dana, poslije pređenih 105 km, ministar je našao vrijeme za nju.
