Nekada su porodice bile brojnije i nije se imalo mogućnosti prehraniti sa jednom radničkom platom, zato su odmah po punoljetstvu išli glavom bez obzira, stažeći parče hljeba.
To su mnogi i našli, ali zauvjek ostali željni svojih najmilijih, svoje zemlje, otadžbine.
Istraživali smo, gdje to idu naši zemljaci, komsije, rođaci…, došli smo do saznanja da ih najviše ima u Njemačkoj, Svicarskoj, Americi, Franciskoj, Austiji a i mnogim drugim Evropskim zemljama.
Razlog zbog kojeg se iseljavaju je finansijske prirode. Ovdje ne mogu priuštiti ni sebi, ni svojoj porodici osnovne uslove za život, zato što je posla sve manje, a osnovne životne potrebštine sve skuplje.
Pitali smo predsjednika udruženja povratnika ,, Reintegracija“ šta misli o iseljavanju u inostranstvo. On je između ostalog rekao ,,Ako ovdje nema posla, treba ga tražiti tamo gde ima. Samo preko njegovog udruženja ode vise od hiljadu Sandžaklija u toku sezone na privremeni rad u inostranstvu.
“Kako reče jedan naš sagovornik, dijasporac ili ti stranac: ,, Mi smo poput ruza, koje cvjetaju, ali ne mirišu. Gdje se god pojavimo, nismo na svome”.
“Jedan od razloga što težimo da se vratimo ovamo jeste pored toga što smo željni familije, jeste tad duševni glad koji imamo za domovinom”.
Međutim, ima i onih koji su zadovoljni putem kojim su krenuli. Tamo se okupljaju, obilaze, druže, kažu: ,, Čuvaju svoju tradiciju.“
“Mi se ovdje družimo, obilazimo, školujemo. Čuvamo našu tradiciju”.
Živjeti u tuđini znači kretati se u praznom prostoru visoko iznad zemlje bez zaštitne mreže koja čovjeku osigurava njegova vlastita zemlja, u kojoj ima porodicu, kolege i prijatelje, gdje se lahko može sporazumjeti sa svakim na jeziku koji zna iz djetinjstva.
