Fikret je 1991. godine otišao u Njemačku “trbuhom za kruhom”. Pred kraj 1992. godine putem telefona saznao je od muža suprugine sestre da su mu najmiliji odvedeni.
Od tada im se gubi svaki trag. Fikretova potraga traje već 22 godine.
– Srpski vojnici su tog dana odveli 33 člana moje uže familije. Samo troje od njih je preživjelo. Najmlađi ubijeni bio je Ernes, dvogodišnji sin od mog najmlađeg brata. Njihova tijela nikada nisu pronađena, a saznao sam da su nakon likvidacije odvezeni žutim kamionom. Takva vozila su tada posjedovala komunalna preduzeća i rudnici željezne rude “Ljubija”, priča Fikret.
Danas, priča dalje, sa sobom nosi ogromnu tugu i nosit će je dok je živ. Još mu je teže, kako tvrdi, što za svojim nestalim traga sam.
– Bio sam u svim nadležnim institucijama, od općinskih do državnih, tražio makar mali trag. Optužnica protiv počinitelja ovog zločina nikada nije podignuta, iako se njihova imena znaju, kaže Fikret.
