Baraka je na blagoj nizbrdici i to je Eminin drugi dom koji je u zadnjih dvadesetak godina ponijelo klizište i koji će, po svoj prilici, morati još ove zime napustiti. Gdje će otići, ni sama ne zna.
Srušena kuća
– U Tuzlu sam iz rodnih Osmaka s roditeljima i kćerkom došla 1992. godine u izbjeglištvo. Stanovali smo na raznim mjestima, a onda sam ja 2003. godine doselila ovdje, u Drežnik. Tu, odmah iznad ove barake, bila je kuća, ali je krenulo klizište i kuću su morali srušiti. Nisam imala kud pa su mi dobri ljudi skovali baraku i tu sam i danas.
Vidim, nakon ovih posljednjih nepogoda, zemlja je ponovo krenula. Samo da mi ne odnese ovo malo sobe, ne znam kud bih sa sobom – priča Emina. Ovoj 64-godišnjoj ženi siromaštvo i tuga su kroz život najvjerniji pratioci. Hrani se u kuhinji “Imaret”, a oblači ono što joj neko da. Nema penzije ni socijalne pomoći. Ono što joj u ramazanu narod da za vitre i zekjat rasporedi sebi za lijekove. I pored sve sirotinje sačuvala je naviku da tamo gdje živi sve bude čisto, bez obzira na to što vodu donosi od komšija.
Obećanje općinara
– Ima državne meraje pa usijem malo povrća. Bolesna jesam, ali opet nekako se izdrži. Obećali su bili neki općinari da će mi pomoći, ali koliko vidim, ništa od toga – priča Emina svako malo se izvinjavajući što nas nema čime počastiti i ponuditi mjesto za sjedenje.
Regionalni odbor “Merhameta” u Tuzli ovih dana pokrenuo je akciju kako bi Emini Pezić pomogli da dobije krov nad glavom. Za sada, njene komšije svako jutro kad ustanu pogledaju niz bašču da vide da klizište po drugi put nije krenulo na Emininu sirotinju.
