Njoj je nakon porođaja rečeno da je dijete preminulo, a ona je tri dana kasnije bolnicu napustila sa hrpom papira i bez bebe u naručju. Svoju sudbinu prihvatila je kao “od Boga datu” i sve dok nije aktivirana priča o bebi-trafingu nikada nije joj palo na pamet da proveri dokumentaciju. Kada je napokon skupila hrabrosti da se suoči sa bolnom prošlošću, sumnje su počele da se redaju. Pokušala je da sazna gdje joj je dijete sahranjeno, a onda je tek nastupio šok – beba nikada nigde nije pokopana.
– Na jednoj potvrdi piše i da je tijelo uz sprovodnicu predato beogradskoj kapeli i sprovodnicu za prenos mrtvaca gde piše da smo tijelo preuzeli suprug i ja, a tijela nema jednostavno nigdje. A najgore u svemu tome je da u potpisu stoji svuda ime samo jednog ljekara koji je i liječio bebu, i ustanovio smrt, i potpisao sprovodnicu tijela za gradsku kapelu, i sprovodnicu za prenos mrtvaca. Tijela mog djeteta nema nigdje – ovako za Telegraf priča D. J. iz Beograda koja sumnja da je njeno dijete ukradeno i prodato 1994. godine.
Ovo je samo jedan slučaj u nizu koji je izašao na vidjelo nakon što je priča o bebi-trafingu iznova aktuelizovana. Nakon što je Udruženje roditelja nestalih beba Srbije pre tačno godinu dana izašlo sa podatkom da je u Srbiji u posljednjih četrdeset godina ukradeno preko 10.000 beba koje su prodavane za iznos od 15.000 do 45.000 maraka, odnosno eura.
Vladimir Čičarević, predsednik pomenutog udruženja kaže da je šablon po kome su bebe kradene gotovo identićan u svim slučajevima. –
Porodilje su u 80 odsto slučajeva upućivane na carski rez. Ako su se pak porodile prirodnim putem, bebe su planski završavale u inkubatorima, uz izgovor da majke ne mogu da ih vide – priča Vladimir i dodaje: “Nakon nekoliko dana proglašavane su mrtvima, a u 99 posto slučajeva roditeljima nije dozvoljavano da vide mrtvu bebu navodno zbog traume koja može uticati na sljedeću trudnoću. Svima su uglavnom pričane iste priče, koje su počinjale sa: “Još ste mladi, biće djece…”.
Iako je u ovakvim situacijama nezavalno praviti bilo kakvo poređenje, možda su ipak najdeblji kraj izvukli oni roditelji čije su ukradene bebe završile u sektama. –
Pored skandinavskih zemalja i Njemačke, bebe koje trafiking mafija ukrade prodaju se i po Srbiji, a nekolicina njih završi i u sektama. Svojevremeno sam od monaha sa Svete gore saznao da su četiri muške bebe prodate destruktivnim vjerskim zajednicama, drugim riječima – sektama. Njihova cijena se kao i ostalih ukradenih beba kreće između 15.000 i 45.000 eura – nastavlja priču za Telegraf Čičarević.
On ponavlja i da je strašno što su u ovakvim zločinima učestvovali ljudi iza kojih je stajala država.
– Državni organi su učestvovali i u prodaji i krađi beba iz porodilista. Ako roditelji imaju suve dokaze, a to se odnosi na dokumenta koja nesumjivo ukazuju na krađu beba, a pri tom da Tuzilaštvo od 2000. godine do danas ima preko 3.000 slučajeva i ćuti o tome, onda je evidentno da je sam vrh države umešan u krađu beba – kaže predsjednik ovog udruđenje za naš portal i dodaje da su najviše “umiješane službe za socijalni rad, matične službei neko iz vrha policije ko ima pristup glavnom kompjuteru u kome se nalaze svi podaci građana”.
Pre nekoliko dana istekao je rok koji je Evropski sud za ljudska prava dao Srbiji da uspostvai mehanizam kojim će koji će raditi na rasvjetljenju preko 600 slučajeva nestalih beba. Kako Srbija nije ispunila ovaj zadatak postoji mogućnost da će upravo ovaj problem biti velika prepreka Srbije na njenom evropskom putu.
