Jedno dijete, otac i trudna majka su živjeli u sobi od deset kvadratnih metara. Kupatilo i kuhinju su morali dijeliti sa 20 drugih ljudi. Upravo su bili pobjegli sa sjevera Kavkaza, a rođenje drugog djeteta se približavalo. “I tu mi se kosa digla na glavi”, kaže Hans-Juergen Bennecke. Stoga je odlučio da ovu izbjegličku porodicu primi u svoju kuću. Bennecke je razgovarao sa lokalnim vlastima, potpisao ugovor o iznajmljivanju stana i porodica sa Kavkaza se uselila u kuću ovog 70-godišnjaka.
Kod Benneckea su ostali živjeti sedam mjeseci. “Bilo je to super vrijeme”, kaže on i dodaje: “Vrijeme koje je mene u kulturnom smislu veoma obogatilo”. Bennecke je neoženjen i od prije četiri godine se angažira na pružanju pomoći izbjeglicama u svojoj općini, koja se nalazi u blizini njemačkog Lueneburga. “Upravo ljudima, koji žive sami kao ja, preporučujem da azilante uzmu kod sebe. Obostrano se mogu dobro nadopunjavati.” Glava izbjegličke porodice sa Kavkaza pomagao je ovom 70-godišnjaku u obavljanju težih, fizičkih poslova. Bennecke je s druge strane pomagao ovoj porodici u njihovim razgovorima sa predstavnicima vlasti i pomagao im u učenju njemačkog.
Situacija za žene i djecu nesigurna
Nakon nekoliko mjeseci ova porodica se teškog srca ipak odlučila za povratak, unatoč strahu od političkog progona u domovini. “Oni su u jednom trenutku uvidjeli da će s obzirom na prepreke, koje trebaju prevazići u Njemačkoj, trebati veoma mnogo vremena da bi mogli voditi jedan normalan život”, kaže Bennecke.
I političar CDU-a Martin Patzelt je pružio prebivalište mnogim ljudima. Sada je u otvorenom pismu, objavljenom na njegovoj web-stranici, pozvao na to da više ljudi razmisli o tome da primi izbjeglice u svoje vlastite kuće i stanove. Uvjeti u kolektivnim prebivalištima su posebice za žene često nepovoljni, a za djecu zapravo neizdrživi, napisao je on.
Ovaj apel je iznenadio s obzirom na to da su u njemačkim saveznim državama, u kojima je Patzeltova konzervativna stranka dugo na vlasti, kolektivni centri najčešće pravilo. U Njemačkoj svaka savezna zemlja ima pravo sama odlučivati o tome kako i gdje će smjestiti izbjeglice. To pravilo je dovelo do toga da u nekim saveznim državama – kao što je primjerice Rheinland Pfalz – veliki broj azilanata živi u stanovima, dok u Sachsenu samo 29 posto ljudi dobija vlastitu kuću umjesto da živi u tzv. kolektivnim centrima. Ti centri se često nalaze izvan gradova i loše su opremljeni. Statističkih podataka o tome koliko azilanata živi u iznajmljenim privatnim stanovima nema.
Sjeverna Rajna-Vestfalija zabranjuje privatno stanovanje
Neke savezne države – poput Sjeverne Rajne-Vestfalije – uopće ne predviđaju mogućnost da jedan azilant živi kod neke privatne osobe. To je u ovoj njemačkoj saveznoj zemlji dozvoljeno samo u iznimnim slučajevima i samo onda ako su potražitelji azila u rodbinskim vezama sa osobama koje im nude smještaj u svojim stanovima. “To se rijetko dešava”, bio je odgovor grada Duisburga na pitanje DW-a.
Pri tome bi upravo za velike općine, koje financijski loše stoje poput Duisburga, bila prednost da se azilanti smjeste i privatno kako bi se pomoglo izbjeglicama koje u sve većem broju stižu u Njemačku. Duisburg pri tome trenutno privlači veliku pažnju medija jer je grad na raspolaganje izbjeglicama stavio tek šatore što je izazvalo kritike sa svih strana.
“Moraju se napraviti kompromisi”
“Šatori simboliziraju stanje neimaštine i katastrofe”, kaže rukovoditelj organizacije Pro Asyl, Guenter Burkhardt. S obzirom na kritike Duisburg još nije nikoga smjestio u šatore. Ipak ovaj slučaj pokazuje sljedeće: Brojne zajednice moraju razmisliti o dodatnim alternativama. Jer prijedlog političara CDU-a se upravo zbog toga ni u kom slučaju ne bi trebao ignorirati, kaže Burkhardt. Pa ipak: “Pro Asyl zahtijeva da se gradovi i savezne zemlje sveukupno pobrinu za bolje plaćena mjesta za stanovanja.” Iz ove organizacije kažu da je sistem do sada bio baziran samo na ograničavanjima, a ne na integraciji.
Juergen Neuwirth živi trenutno sa više osoba u jednom stanu na jugu Njemačke. S obzirom na to da njegova cimerica tokom ljetnog raspusta nije kod kuće, ona je svoju sobu iznajmila jednom prijatelju koji je izbjeglica iz Irana. Svi prijetelji ovog Iranca žive u gradu. Do smještaja, koji mu je dodijeljen, Iranac se mora voziti 45 minuta vozom za što je potreban novac kojeg on kao izbjeglica ima samo malo.
Neuwirthu se dopada zajednički život sa Irancem. Pa ipak on stalno mora sklapati kompromise. Jer zajednički život – svejedno da li sa izbjeglicom ili drugim stanovnikom – često nosi sa sobom i brojna ograničenja. “Mora se jednostavno znati u što se upuštamo”, kaže Neuwirth. No unatoč tome on podržava Patzeltov prijedlog, ali strahuje da bi neki ljudi mogli primati na stanovanje izbjeglice iz čisto ekonomskih interesa.
U intervjuu Tageszeitungu političar Patzelt je najavio da će skupa sa drugim poslanicima u Bundestagu raspravljati o svom prijedlogu. Ukoliko dobije podršku za svoju ideju, onda Antonia Kreul iz Vijeća za izbjeglica NRW-a uskoro više nikoga neće razočarati: “Često dobijam pozive ljudi koji bi rado uzeli nekoga kod sebe. Kada im onda moram reći da to u NRW-u ne ide, to je veoma tužno.”
