Znaju majke, braća, rijetki preživjeli očevi svaku masovnu gorbnicu, stanicu kraj tog puta gdje su stajali, nadali se, vraćali se razočarani…
Nada u pronalazak posmrtnih ostataka najbližih, kako kažu, najsurovija je nada na ovome svijetu. Trenutak nekog čudnog olakšanja kada ih pronađu je ipak, najkraći trenutak istinske sreće koji čovjek može doživjeti. Slijedi identifikacija koja gasi i posljednji plamen nade u dušama ljudi, žalosnih zbog smrti najmilijih i pomalo zadovoljnih što će im nakon godina potrage prirediti ispraćaj dostojan čovjeka.
Bajro Osmić iz Bratunca kod Srebrenice 1995. godine izgubio je dva sina, Zehrudina (24) i Sabahudina (21).
Njihove posmrtne ostatke je pronašao u jednoj od masovnih grobnica u zvorničkoj Kamenici. Zehrudin je 2008. godine ukopan u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari, a Sabahudin 2013.
Bajro Osmić i danas traga za posmrtnim ostacima sina Sabahudina jer je ukopano nekompletno tijelo.
Nakon što je potpisan Dejtonski mirovni sporazum Osmić je sa ekipom Instituta za nestale osobe BiH išao od mjesta do mjesta, od šume do šume tražeći nestale sinove.
“Nalazili smo masu ljudi, ženske osobe, dimije i bluzr, pod dimijama kosti, gomila čahura nedaleko od mjesta gdje su kosti. Nalazili smo kosti u cipelama. Oko sedam dana smo kupili po šumama kosti ubijenih osoba”, ispričao je Bajro za Anadolu Agency (AA).
Gdje god je otvorena neka grobnica on je bio tamo. Tražio je svoje sinove ali i djecu drugih Srebreničana. Pronašao ih je u zvorničkoj Kamenici.
“Bili su zajedno. Tijelo Zehrudina je kompletno, a Sabahudinovo tijelo je ukopano nekompletno. Nedostajalo je nešto rebara, dijelovi lobanje jer su četiri metka ispaljena u glavu. Zehrudin je ukopan 2008., a Sabahudin 2013. godine”, pojasnio je.
Kako kaže, nije odustao i nikada neće od traženja i ostatka kostiju.
“Da nisam našao djecu ubio bih se. Niko ne zna šta znači izgubiti dijete, niko ga ne izgubio. Njih dvojicu ne može zamijeniti niko. Kosti svog djeteta ću tražiti dok sam živ”, pojasnio je Osmić.
U kući u Živinicama, nedaleko od Tuzle Bajro živi sa suprugom Sajmom. Kako kaže, ostali su sami ali ima i dobrih ljudi koji ih posjećuju.
Prisjećajući se posljednjeg rastanka sa sinovima Bajro kaže da su se rastali u šumi.
“Mlađi je otišao sa Zehrudinom i vojskom. Govorili su da će se bolje snaći ukoliko budu zajedno. Nikad ih više nisam vidio dok nisam našao njihove kosti. Kada sam našao kosti stao sam pored njih i imao sam osjećaj kao da su živi”, prisjeća se Bajro dana kada je pronašao posmrtne ostatke svoja dva sina.
Kako kaže, puno mu je lakše što je pronašao njihove kosti ali osjeća kao da više nema života.
“Nema više sreće za mene. Sajma je ostala bez mnogo članova uže i šire familije. Mora se živjeti, nema smrti”, kazao je Bajro.
Kaže i da porodice nestalih nisu zadovoljne dinamikom pronalaženja nestalih osoba.
“Ima majki koje su izgubile od jednog do pet sinova, treba raditi brže da se svi pronađu. Nismo zadovoljni procesom traženja nestalih. Meni je lakše što sam našao svoju djecu ali teže mi je jer znam da ih više nikad neću vidjeti žive, ne nadam se da će mi doći. Neću dočekati da me zove babo, a ja sine”, ispričao je Bajro za AA.
Kako kaže, sve ima, uvijek je i imao ali nema djece jer su ih pobili.
Nekompletno tijelo muža i sina ukopala je i srebrenička majka, šezdesetrogodišnja Fadila Efendić.
Fadila je muža Hameda, koji je imao 45 godina kada je ubijen, pronašla 1998. u Jadru ali ga nije htjela sahraniti nigdje u Federaciji, čekala je lokaciju Memorijalnog centra u Potočarima.
“Sahranila sam ga na prvoj dženazi, nekompletno tijelo, bez glave. Nakon dvije godine pronađena je i lobanja”, kazala je ranije Fadila za AA.
Sina Fejzu je godinama čekala i tražila.
“Išla sam na svaku grobnicu. Kada sam otišla u jednu grobnicu u zvorničkoj Kamenici kao da mi je neko rekao: ‘Tu je tvoje dijete’. Plakala sam kao ni na jednoj grobnici. Nešto mi je govorilo da je tu moje dijete. To se obistinilo 2008. godine. Saznala sam da su mu našli samo noge. To je bilo teško prihvatiti pa sam još čekala do 2013. godine. Međutim, više nije pronađena nijedna kost”, prisjeća se Fadila dana kada je tražila svoje najmilije.
Jedan od mnogobrojnih roditelja koji su ukopali nekompletne posmrtne ostatke sinova, braće i ostalih članova porodice je i Asim Osmić koji je 11. jula ove godine u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari ukopao sina Aziza, koji je ubijen sa nekoliko hiljada Srebreničana koji su se u julu 1995. godine kroz šume pokušali probiti do slobodne teritorije u Tuzli.
Aziz Osmić je ubijen kada je imao 20 godina, a njegovi posmrtni ostaci nikad nisu kompletirani.
Na preporuku radne skupine Ujedinjenih nacija (UN) za nestale osobe, 30. august se obilježava kao dan koji se u čitavom svijetu obilježava kao dan odavanja počasti desetinama hiljada nestalih čije su sudbine i mjesto stradanja nepoznati kao rezultat brojnih oružanih sukoba i zločina protiv čovječnosti.
Jedna od velikog broja bolnih posljedica strahovitih stradanja i razaranja s početka zadnjeg desetljeća prošlog stoljeća, a s kojim su se suočili i građani i vlast Bosne i Hercegovine, jeste nestanak više od 30.000 bh. građana.
Nažalost, iako je od završetka tog teškog razdoblja u historiji naše države prošlo 19 godina, još se uvijek traži najmanje 8.000 osoba.
Istovremeno njihove porodice nastavljaju da žive u neizvjesnosti, bolu i nadi da će saznati sudbinu svojih nestalih srodnika.
