Moje ime je Anela i imam 17 godina. Ja živim u zemlji zaborava, u zemlji u kojoj živo pamte oni koji bi najradije zaboravili ali ne dopuštaju zaborav, a gdje zaboravljaju oni kojima to što drugi pamte nikad nije naštetilo.
Živim u Tuzli, jednom od većih gradova moje Bosne i Hercegovine i rođena sam Tuzlanka. Bosanka islamske vjere. Bošnjakinja.
Bosna mi je dala sve
Često čujem kako moja zemlja ne nudi perspektivu obrazovanoj omladini ili onima koji će se tek pridružiti ovoj grupi. Znam ja da se pod riječju “zemljaˮ misli na ljude. Ali ne zvuči li naziv: “zemlja koja ne pruža perspektivuˮ uvredljivo mojim lijepim zelenim šumama, mojim čistim planinama i prirodnim bogatstvima? Ne zvuči li ovaj naziv potpuno neopravdano? Moja Bosna mi je dala sve, sav potencijal, ja ga samo trebam znati iskoristiti, a ne postati još jedan razlog ovog naziva.
Sve ono što je urađeno mojim djedovima, majkama, očevima, bebama u zametku, urađeno je i meni koja sam se rodila nekih 365 dana poslije, urađeno je i onima koji su se rodili 1.825 i 5.427 dana poslije. Oni koji su imali za cilj naškoditi mom djedu, naumili su naškoditi i meni i onima poslije mene. Oni su htjeli oteti moju zemlju i moj život. Zemlju nisu mogli odnijeti niti će to ikad moći.
Živote su odnijeli, to su mogli. Vjerovatno su mislili da će odnijeti i moj, usporiti me tim velikim sjećanjem. Zar je moguće da me dotiče sjećanje koje nije moje? Oh, još kako me dotiče, dira svaku sferu mog života!
Moji roditelji ne mogu ispuniti svaku moju želju. Nije važno, sad se borim za ono što hoću. Ja nisam upoznala jednog od svojih daidža, a on ima tako lijepu sliku i značaj u mom nestvarnom sjećanju.
Moja mama ne može platiti moju školarinu, ali ja mogu naučiti dovoljno za stipendiju. Ja sam dijete tzv. “zemlje koja ne pruža perspektivuˮ a uspijevam. Niko mi nije odnio zemlju, a ni moj život. Dira mene moje sjećanje, ono što je nastalo još prije mog prvog udaha. To sjećanje mi pomaže.
Bosansko stablo
Oni što su htjeli uništiti Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake poklonili su im upornost. U mojoj zemlji i dalje rađa najbolje voće, raste najljepše cvijeće. Ja sam obrazovan cvijet, stablo mi je bošnjačko, a korijen bosanski. Rodila me moja Bosna i Hercegovina. Rodila je i moju majku.
I evo me sada s mojih 17 godina, 17 i po da budem preciznija, uspješan sam učenik trećeg razreda dvije srednje škole. Učim, takmičim se i nosim svoje dimije i jelečić na tri kontinenta, a kad pobjeđujem, mašem svojom zastavom. Svojim plavo-žutim ponosom. A nije mi dao znanje onaj što je moje ubijao, on me je naučio da ne zaboravim. Nije ni onaj što bi se trebao boriti za moje obrazovanje, on me je podstakao da pišem ove riječi. Znanje mi je dao potencijal moje zemlje i Onaj što njome i svime upravlja. Zapravo, meni je u amanet data ideja, pa sam tako naučila i dobila znanje.
Ja živim u zemlji zaborava, u zemlji gdje pamte oni koji bi najradije zaboravili, ali ne dopuštaju zaborav, a gdje zaboravljaju oni kojima to što drugi pamte nikad nije naštetilo. Moje ime je Anela i ja neću zaboraviti. ( je učenica Srednje međunarodne škole u Tuzli i Srednje muzičke škole Tuzla).
