Sherin Khankan je spisateljica i aktivistkinja, ali takođe i prva žena imam u Danskoj. Za RSE Sherin govori o svom iskustvu, kao i o ulozi žene u religiji savremenog doba.
RSE: Možete li nam reći nešto više o Vama i Vašim roditeljima? Jesu li oni religiozni?
Khankan: Da, oba moja roditelja su spiritualni. Majka mi je iz Finske, hrišćanka je. Došla je u Dansku kada je imala 20 godina i obrazovala se da bude medicinska sestra. Došla je iz porodice sa sela u kojoj je bilo osam sestara i braće. Ona je vjerna hrišćanka sa veoma duhovnim pristupom prema hrišćanstvu.
Otac mi je iz Damaska. Imao je šestoro braće i sestara i dolazi iz siromašne porodice. On je jedini otišao na fakultet i postao je pisac. Prvi roman je objavio kao veoma mlad. I on je bio aktivista. Borio se protiv režima u Siriji. Musliman je i u Dansku je došao kao politička izbjeglica. Morao je da napusti zemlju.
Moj otac je feminista i za mene je feministička ikona. Stalno mi je govorio: “Uvijek možeš biti ono što želiš”, to je govorio i mojoj sestri. Služio je ženama u našoj porodici. Kuhao je, na primjer. Tako da ja nikada nisam imala ideju o tome da su rodne uloge fiksirane, da su muškarci i žene različiti ili da su žene osjećajne a muškarci racionalni. U mojoj porodici je bilo suprotno. Otac mi je uvijek govorio da je savršen muškarac – žena. Zaista vjerujem da sam inspirisana načinom na koji sam odrastala. Djetinjstvo je jako važno i od toga zavisi šta ćemo postati u budućnosti. To je 18 godina indoktrinacije.
Vjerujem da sam imala puno sreće, jer sam odgajana u porodici u kojoj su se roditelji, prije svega, međusobno voljeli i poštovali, bili su u stanju da harmonizuju različite kulture i različite pristupe prema životu. Uvijek su se poštovali i to i danas čine.
RSE: Kako to da ste odabrali islam?
Khankan: Ja sam po rođenju postala muslimanka jer je moja majka prihvatila kompromis da obje budemo muslimanke, i sestra i ja, a kada odrastemo dovoljno da same napravimo izbor, jer biti muslimanka je izbor koji bi trebalo da napravite. Ja sam dakle rođena kao muslimanka, nisam preobraćena u islam, kao što to mnogi misle, ali uvijek sam bila zainteresovana za duhovno i znala sam da želim da izučavam religije.
Specijalizovala sam se za islam, naučila sam arapski, boravila sam u Siriji godinu i po dana. Arapski sam studirala u Kopenhagenu. Bila sam inspirisana sufizmom kada sam boravila u Siriji.
RSE: Čija ideja je bila da se otvori džamija kojom upravlja žena u Kopenhagenu?
Khankan: Moja. Razmišljala sam o tome još u avgustu 2001. godine, dakle prije petnaest godina. Radim na tome dugo, dakle to nije nešto što se desilo preko noći. Bilo je teško, ali kada osnujete pokret i to postane institucija, priča postaje snažija. I kada postanete snažniji imate, naravno, više protivnika. Mi smo sada globalno vidljivi, iako smo mala džamija. Imamo uticaj i mislim da je najveći izazov regrutovati žene imame, jer već dugo vremena imamo patrijarhalnu strukturu, a mi želimo više žena imama u našoj džamiji.
RSE: Treba vam osam žena. Jeste li dostigli taj broj?
Khankan: Ne, za sada imamo dvije.
RSE: Da li muslimanke imaju manje prava nego što feministkinje zahtjevaju?
Khankan: Mislim da žene širom svijeta imaju teškoća da ostvare ista prava kao i muškarci. Patrijarhalna struktura nije samo problem islama. Možete ga naći u svakoj religiji i svakoj instituciji. Pokušavamo da izazovemo patrijarhalne strukture. I naravno, kada to radimo, nailazimo na puno otpora. To je prirodno, jer mi od pokreta postajemo institucija.
RSE: Zbog čega se muškarci protive tome da žene budu vodeće figure u islamu? Šta Kuran kaže o muškim i ženskim pravima?
Khankan: Kuran kaže da su muškarci i žene jednaki i da bi jednako trebalo da stiču znanje i da ga šire.
RSE: Muškarci obično kažu da žena ne može predvoditi klanjanje namaza, jer bi muškarce njeni pokreti uznemiravali. Da li je to pravi razlog?
Khankan: Mislim da je prije stvar u moći. Kada žena počne da drži molitve i vodi džamije, biće mnogo moćnija i to će promjeniti strukture koje postoje danas. Tako da mislim da, zapravo, muškarci ne žele da žene promjene ravnotežu moći u religijskim institucijama i u obrazovanju, jer možete čuti argumente koji nisu ni logični ni racionalni, zasnovani su na željama.
RSE: Kolika je zajednica vaše džamije? Imate li muškaraca?
Khankan: U Danskoj nas aktivno podržavaju dva muškarca. Van Danske imamo veliku podršku. Ali, mi nismo ni usamljene ni pioniri u ovome. Žena imama danas ima svuda u svetu. U Kini ih ima još od 1820. godine. U fazi smo stvaranja nove zajednice u našoj džamiji. Do sada imamo oko 50 vjernika pri džamiji. Dakle, polako rastemo.
RSE: Ko može biti član pokreta?
Khankan: Dovoljno je biti muslimanka. Ovo nije samo za elitu. Ovo je za sve. Svaka muslimanka nam se može pridružiti, kao i svaki musliman.
RSE: Koja pitanja žene najčešće postavljaju kada dođu u vašu džamiju?
Khankan: Mi se bavimo duhovnom brigom i žene dolaze sa pitanjima koja se tiču te teme. To može biti postporođajna depresija, teme koje se tiču seksualnosti, dolaze žene koje su usred razvoda i trebaju pomoć oko toga. Neka od pitanja tiču se mentalnog i fizičkog nasilja. Dolaze nam muslimanke koja se zaljube u hrišćane, one koje trebaju pomoć da se suoče sa smrću djeteta…
RSE: Mislite li da će rasti broj žena koje vode džamije?
Khankan: Vjerujem da hoće. Vjerujem da će žene inspirisati jedne druge. Mislim da, zapravo, već jesmo inspirisane. Mene su inspirisale progresivne muslimanke iz Kanade, žene imami u Kini i mnoge druge. Pomislila sam – ako je moguće u Njemačkoj, Kanadi, Južnoj Africi, Kini, zašto onda ne bi bilo moguće ovdje – u Danskoj. Mislim da i mnoge druge žene u mnogim drugim zemljama razmišljaju isto.