Omer Čigić reda bilijarske kugle u malom klubu u selu Borak, u blizini albanske turističke destinacije Drač. Dok dječaku Samedu Bašiću pokazuje kako se pravilno drži štap, govori o nostalgiji prenesenoj na najmlađe.
“Svi smo mi Bosanci, gledamo nekada slike Mostara, eh, jedva čekamo da se sve vize ukinu pa da možemo slobodno putovati” – veli on.
A vlasnik ovog malog internet kluba i bilijara u selu je Milan. To ime su mu dali otac Fadil i majka Duja, a braća su mu Armando i Renato. Žali se da mladi nemaju neku perspektivu ovdje. “Pa eto, neko ide u školu, pomalo se radi, dnevnica konobara u kafiću je pet, šest eura. Ima zaposlenih u Italiji, u Draču, ma kao i svugdje”, objašnjava ovaj veseli momak koji je jezik usavršio radeći na Hrvatskom primorju.
Uzbuđenje zbog posjete iz BiH
U Albaniji ima oko 10.000 Bošnjaka, ali se o njima vrlo malo zna. Prije 130 godina su iz Bosne i Hercegovine krenuli ka Turskoj, zaustavili se u Draču, tu ostali a sačuvali su i jezik i kulturu.
Sabrija Bašić se ne žali, vrlo je zadovoljna životom. “Dobro živimo svi. Bosanci smo svi ovdje, ovdje smo se rodili, tu su se rodili naši roditelji, djedovi. Moje porijeklo je iz Mostara”, govori naslonjena na parkirani golf „dvojku”. Kod najstarijeg stanovnika sela, Mahmuta Baćića, proradile su emocije. Plače kada je vidio da su u posjetu stigli zemljaci iz Bosne i Hercegovine. Naslonio se na zid i uzdiše: “Uzbuđen sam zbog vas, vi ste moja krv. Sjednite malo, odmorite.”
Mahmut je devedesetogodišnjak i, kaže, svašta je proživio. Priča i kako je nastalo ime sela Borak. “Ovdje su nekada bile kuće od ‘tate’, izgledale su kao barake i tako je nastalo ime Borak, od riječi baraka”, govori Mahmut.
Vrijeme diktature? Aj, aj, aj…
Period vladavine Envera Hodže dijelili su sa svima narodima. Prema riječima Osmana Begića, nije moglo slobodno da se govori bosanskim jezikom. ” Kada bismo krenuli u drugo selo trebali bi imati dozvolu. Doduše, bilo je mirno, nije bilo kriminala i bilo je sigurnije nego danas, ali teško se živjelo. Često je na stolu bio samo kukuruz”, sjeća se on.
“Aj, aj, aj…” – odmahuje glavom Sejfo Sablić na pitanje kako se živjelo kada je vladao albanski diktator. “Ništa nije valjalo, bilo je velike mržnje tada i neka se nikada nikome ne ponovi”, govori dok izlazi iz svog lijepo uređenog dvorišta u pratnji snahe i unuka. Tu živi i njegov sin Taha. Na poslu je u Italiji, a snaha Eva je Albanka koja brine o dvije djevojčice. Govori bosanski, ali kaže da se stidi pričati “u mikrofon”.
Albanske snahe moraju naučiti bosanski
Bošnjaci ili kako oni kažu Bosanci, u Albaniji su do 1948. godine sklapali brakove isključivo iz Bosne i Hercegovine ili međusobno. Zbog političke krize sa Jugoslavijom, zatvara se granica i počinje njihovo miješanje sa Albancima. Milan kaže da Albanke brzo nauče bosanski: “Žene Albanke, koje se udaju u naše selo, vrlo brzo moraju naučiti bosanski jezik. U selu se govori samo bosanski i one su primorane.”
Osim u selima Šijaz, Godžaz i Borak, Bošnjaka ima u Firi na jugu Albanije nedaleko od Valone, zatim u Kavaji, Tirani i još nekim gradovima. Rijetko ih posjećuju iz BiH. Ahmet Mušić pamti jedan susret. “Jedan ministar iz Čapljine, preziva se Mušić kao i ja, davno je dolazio i sjedio je kod mene u kući”, sjeća se Ahmet. Ipak, zemlja BiH im je u srcu. Omer, koji je prekinuo partiju bilijara govori kako se vesele kada čuju pjesmu Sa-Sa-Sarajevo: “Kada je čujemo svi skačemo na noge. Volimo Bosnu, ljude i gradove. Kada idem u grad sa društvom, ja neću da pričam drugi jezik, samo bosanski.”
Smješteni po cijeloj Albaniji, kroz historiju izloženi različitim pritiscima, od matične zemlje zanemareni, kroz život izmiješani sa Albankama i Albancima, Bošnjaci su ipak uspjeli održati jezik, kulturu, tradiciju kroz sve ove godine.
