Da li su doista dolaskom islama u naše krajeve bili srušeni skoro svi samostani u Bosni i Hercegovini?
Odlučno tvrdimo da je vrlo malo od ovoga historijski tačno.
Ne osporavamo da su se ovakve tvrdnje često na ovaj ili onaj način i ranije u raznim varijacijama ponavljale. To je bilo posve u duhu nacionalističke historiografije. Međutim, po našem mišljenju nije dopušteno tako pisati u naše dane, kada se trudimo da budemo uzajamno što tolerantniji i kada su došli na vidjelo dokumenti iz starih turskih arhiva, koji svjedoče sasvim drugačije. Poslije ovoga rata postali su naime pristupačni milionski fondovi stambolskih i ankarskih arhiva, koji historičarima omogućuju bogatu prvorazrednu građu i informacije kao i jedan egzaktan uvid u događaje. A baš je na osnovu te građe dr. Adem Handžić, viši naučni saradnik Orijentalnog instituta u Sarajevu, prilično iscrpno razjasnio u nekoliko svojih radova stanje u kome su se našli katolički manastiri turskim osvojenjem Bosne. Ako se autor napisa u “Glasu koncila” odlučio da ovako teške klevete nabaci na islamsku vlast u našim krajevima, onda je bio uzus da prije prouči stvar i pribavi istinite informacije. Uostalom i da nam nisu dostupni podaci iz turskih arhiva, do sada poznata i pristupačna građa mogla ga je uputiti da razmisli da li je u redu i dalje servirati neupućenim čitaocima ovakve neistine.
Što su pokazala najnovija Handžićeva istraživanja?
Tursko osvojenje zateklo je konkretno u sjeveroistočnoj Bosni 12 katoličkih manastira. Od toga polovica (manastiri u Teočaku, Bijeljini, Bratuncu i dr.) doista je nestala dolaskom Turaka, dok se preostali dio održao do Bečkog rata (slučaj manastira u Koraju, Modrici, Srebrenici i dr.).
Ovakva bilansa doista je bila katastrofalna za katoličku crkvu, no jesu li Turci bili ti koji su srušili te samostane? Da li je netolerancija islama uzrok takvoj žalosnoj sudbini?
Da je ovakvo stanje izraz turske netolerancije prema inovjercima, onda mi ne bismo imali ni pravoslavnih manastira i crkava, ni židovskih hramova (u Sarajevu i Travniku). Gro pravoslavnih manastira je uostalom iz XVI vijeka.
Turska vlast nije kriva katolicima što s novom vlašću nisu našli modus vivendi. A dokaz dobre volje s turske strane bila je sultan Fatihova ahdnama, kao što su prije toga prilikom zauzeća Carigrada regulisali odnos i s pravoslavnom crkvom. Sličnu tragediju kao katolici nakon 1463. doživjeli su Muslimani dolaskom Austro-Ugarske, kada je dobar dio muslimana odselio u Tursku. Poslije turske okupacije to se dešavalo sa bosanskim katolicima. Sultan Fatihova ahdnama i izdata je među ostalim zato da bi spriječila ovaj selidbeni pokret. To se izričito navodi u najstarijoj verziji ahdname.
Povodom masovnih iseljavanja katolika, a još više islamizacijom, pa i drugim konverzijama, dalje novim doseljavanjima te narastanjem gradova mijenja se iz temelja struktura stanovništva. Stanovništvo koje je preostalo u Bosni, i to ne samo muslimansko, počelo je koristiti samostane za svoje vjerske potrebe. To je pojava koja je sasvim logična. Vidimo je i u dalekoj prošlosti, kada su kristijanizacijom paganska svetišta pretvorena u crkve. Tako su neki katolički manastiri pretvoreni u mesdžide, pa i pravoslavne manasitre. Pri tome se događalo da su ti manastiri koji su ostali bez pastve, štaviše, otkupljivani od katolika. Imamo u turskim dokumentima, npr., zabilježen slučaj da su franjevci u Zvorniku u razdoblju od 1533. do 1548. prodavali svoje nekretnine povodom priprema za napuštanje tih krajeva. A onda vidimo mjesto katoličkog samostana u Zvorniku islamski mesdžid.
Proces urbanizacije, kako je to pokazao Handžić, također je bio važan faktor koji je doprinosio nestanku katoličkih manastira, a nikako, tursko rušenje, kako to hoće “Glas koncila”. Tamo gdje se muslimansko naselje razvijalo u blizini samostana, kao što je bio, npr., slučaj u Olovu i Visokom, novi urbani razvitak jednostavno je progutao raniji samostan. Tamo gdje je samostan bio udaljeniji od novoformiranog naselja, kakav je slučaj bio u Srebrenici, samostan nije dolazio u krizu: srebrenički samostan uspio se održati tamo sve do Bečkog rata.
Da se stvar do kraja raščisti, da još nešto kažemo: Bilo je i nasilnih akata, kao što je pretresanje katoličkih manastira i vizitatora! To se, međutim, događalo za vrijeme ratova koje je Turska vodila sa katoličkom Austrijom i katoličkim Mlecima, kada je kršćansko stanovništvo simpatisalo, pa bilo i aktivno na strani neprijatelja Turske. Da učinimo jednu koncesiju “Glasu koncila” time što ćemo pretpostaviti i to da je mogao biti i koji slučaj spaljivanja samostana u vrijeme tih ratova. Znamo nadalje, da su i vizitatori, koji su bih, kako se čini, baš aktivni u doba ovih ratova ili priprema za ove ratove, izvrgavani raznim neprijatnostima, prije svega ličnim pretresanjima. Međutim, obaveza iz ahdname da stranci, predstavnici katoličke crkve, mogu vizitirati katolike, nije nikada dovedena u pitanje. Zašto je dolazilo do represalija, mislimo, da je jasno.
Žalosnoj sudbini katolika, koji su stalno, takoreći sve do austrougarske okupacije, gubili pozicije, najmanje je kriva turska vlast. Dobro je da i inače razmislimo do čega dovodi kurs neprilagođavanja novim tokovima i nevođenja dovoljnog računa o postojećim realnostima. Naravno, prilagodivost i realna politika ne podrazumijeva odricanje od onoga što je esencijalnog karaktera.
A sada, na kraju, kada nam je “Glas koncila” dao povoda da moramo reagirati, da ga upitamo: Šta bi bilo sa tolikim džamijama i drugim bogoštovnim objektima u našim krajevima gdje nije bilo tih toliko omraženih Turaka.
Ipak bi najbolje bilo da jedni drugima ono što nas je razdvajalo zaboravimo.
