“Šefe, neka gospođa Vas traži.”
“Dobar dan, izvolite…”
“Došla sam da Vas zamolim, ako mi možete pomoći. Sin mi je bio borac Armije Bosne i Hercegovine i, eto, čitav rat je preživio bez nekih povreda. Neki dan je išao na izlet s prijateljima i nagazio na minu. Stradao mu je dio stopala. I našla sam neke tene s posebnim đonom, koje može nositi, ali nemam dovoljno novaca da ih kupim, pa, eto… ako možete malo pomoći? Ima samo 20 godina, jadnik…”
Gledam ispred sebe uplakano lice starije gospođe i pomislim – velika muka ju je natjerala da uđe u agenciju i na ovakav način traži pomoć za svoje dijete. Vratim se do kancelarije i pogledam u novčanik. Imam još 20 njemačkih maraka (10 eura), a plata je tek za sedam dana. Pomislim, hajde, snaći ću se nekako, ovoj ženi je sevap dati za sina. Vratim se i dam joj 10 maraka (pet eura). Te 1996. godine moja plata je bila 250 do 300 njemačkih maraka (125 do 150 eura). Konvertibilne marke još nisu postojale.
Prošlo je nekoliko mjeseci i na vratima agencije se pojavljuje ista žena. Ja sam pomislio da je pitam kako je sin i valjaju li mu tene koje mu je kupila, a ona me preteče i reče: “Vi se mene sigurno ne sjećate, ali ja sam dolazila kod Vas… Pomogli ste mi prije nekoliko mjeseci, kada sam, kao majka šehida, morala sama uvoditi plin, jer država ništa ne pomaže nama koji smo svoju djecu dali za ovu slobodu.”
Htjedoh reći: “Ne, ja sam Vam dao za sinove tene…”, ali ona je bila brža i nastavi: “I, zamislite, uvela plin, a ovaj moj mlađi sin nema posla, pa je prošle sedmice išao u raščišćavanje nekakve zemlje i nagazio jadnik na minu. Stradao mu je dio stopala. A mlad, 20 godina mu… Sada, evo, skupljam pare da mu kupim neke tene koje bi mogao nositi, pa ako možete šta i ovaj put da mi pomognete…”
‘Pozdravio Vas Zijo’
Kada sam došao sebi od šoka i spustio one magareće uši koje su mi narasle tog trena, ljutito sam je pitao: “Gospođo, pa ja sam Vam prošli put dao pare za tene a ne za plin. Je li to opet nagazio na neku minu?”
Samo me pogleda i reče: “A, jel’?”
I brzinom munje izleti iz agencije i nestade u masi ljudi na Titovoj ulici. U sekundi su mi kroz glavu prošle suze moje kćerke Damjane, kojoj se prije nekoliko mjeseci svidjela neka igračka koju nisam mogao da joj kupim.
Pogledao sam kolegice sa posla koje su se sjetile te iste žene i prokomentarisale samo: “E, Bože, svašta, na šta su ljudi spali…” A ja sam se vratio u kancelariju i u sebi pomislio – ima li ta žena zaista djece? I kako je moguće da u gradu koji se nagledao toliko smrti i nesreće laže da joj je jedan sin poginuo, a drugi ostao invalid?
Prije nekoliko godina me u Skenderiji ulici zaustavi momak u odijelu, izljubi me kao nekog “najrođenijeg” i spomenu mi da je sin Zije, koji je bio sa mnom u jedinici u ratu. I nastavi s pričom kako se on sjeća mene iako je bio mali i da mu je otac tako puno pričao o meni.
Nekoliko trenutaka sam premotavao u glavi ko je Zijo, iako je bio jedan sa mnom, ali koliko se sjećam, imao je kćerku. A opet, pomislih, možda sam zaboravio da je imao i sina.
Nakon tapšanja i hvaljenja moje ratne hrabrosti, mog drugarstva sa Zijom, konačno pređe na stvar i reče: “Znate, ja se ženim, a za prijavu mi fali još 20 maraka [10 eura]. Pa, eto, ako možete da mi pomognete, a ja ću reći Ziji da ste me Vi ‘pogurali’.”
Sjetih se u sekundi onih magarećih ušiju iz agencije i samo ga upitah: “Kako se preziva Zijo?” A on se zbuni i samo reče: “Izvini, jarane…” I – ode.
Nekoliko puta su me uhvatili na parkingu s malim kanisterom i djetetom u ruci. Kao, nestalo im benzina, a vode dijete do bolnice. Pa, eto, ako imam 10 maraka (pet eura), vratit će oni meni to prvom prilikom. Kao i svaki glupo-merhametli Bosanac, prvi put sam se ponudio da šlaufom izvučem koji litar iz svog rezervoara, ali su me ubijedili da je kod njih dizel, a moj je benzinac. Tada shvatih da im nije bitno gorivo, nego novac.
Okupirali su mostove i raskrsnice
Bajramsko jutro prije neki dan. Devet sati ujutro i kratko zvono na vratima. Otvorim i dočeka me čovjek umotane ruke i kaže: “Selam alejkum i bajrambarečula!”
Promrmlja on još nešto, kao čestitku, i poče mi mahati “nalazima” umotanim u najlonsku foliju, s pričom o ranjenom djetetu i bolesnoj ženi.
Ja ga pogledam i bezobrazno kažem: “Jesi li pročitao prezime na vratima?” A on me iznenađeno pita: “Pa šta!?”
Samo se okrenem i zatvorim vrata.
Ne znam, ne mogu se oteti utisku da su nam i ovi prosjaci uvezeni. Vjerujem da bi svaki sarajevski prosjak znao otprilike da porodica Nikolić u principu ne slavi Bajram. Samo neki uvezeni to ne znaju. Čisto sumnjam da bi neko ko se zaista nagledao ratnih strahota i sakaćenja ljudi bio spreman na osnovu toga ići i skupljati pare za tene izmišljenog ranjenog sina. I bar bi se Boga bojao zbog svega preživljenog i laži koje izgovara…
Pokušavamo postati metropola, glavi smo grad države, a na svakih 100 metara čuči ili sjedi po jedna žena, umotana u maramu, iako većini njih ta marama prekriva i dobar dio lica. One kojima se vidi lice imaju namontiranu tužnu facu i još tužniju priču. A mi, merhametli narod, mislimo da ćemo se riješiti svojih grijeha i skupiti sevapa ako im u onu najlonsku kesicu bacimo koji novčić.
Okupirali su sarajevske mostove, raskrsnice, dođeš u situaciju da na stupskoj raskrsnici pokrivaš oči svojoj djeci da ne vide do pola tijela sprženo i deformisano tijelo nekog mladića, koji i na minus 15 i na plus 30 stepeni stoji otkriven i pokazuje svoje opekotine.
Mi smo se, ipak, svega nagledali, ali mogu samo zamisliti kako reaguju stranci i njihova djeca kada to vide. A upravo dolaze u olimpijski grad, grad heroj, grad festivala i mladosti, grad koji većina svjetskih portala, časopisa i turističkih agencija opisuje kao jednu od svjetskih destinacija koju treba obavezno posjetiti.
Kako prepoznati pravog
Na ulazu u grad, već na drugom semaforu, sačekat će ih ulični perači vjetrobrana s prljavom vodom u flašici, često veoma drski i bezobrazni. I najčešća meta su stranci, ili same žene za volanom, koje jadne zatvore prozore da ne čuju salvu psovki ako slučajno odbiju da im se opere ionako čist vjetrobran.
Nakon toga, na nekom od parkinga te sačeka “vodič” do slobodnog mjesta s ispruženom rukom, jer ti je našao mjesto i pomogao u manevrisanju da se parkiraš. Kada sjedneš negdje da popiješ kafu, vrlo brzo će na tvoj sto stići slikovni rječnik za gluhonijeme ili neka igračka s privjeskom i malom baterijom.
U šetnji kroz grad će te vući za rukav da ti daju neke brošure za ugroženu i gladnu djecu, koje koštaju tri marke (1,5 eura). A u Miss Irbinoj ulici, obično ispred jedne pekare, sačekat će vas jedna starija žena s ispruženom rukom. Ako je ne pogledaš i samo prođeš kraj nje, očekuj sljedeće: “A obuk’o si to odijelo a ne daš nani ni da nešto pojede, sram te bilo!”
Vrlo često razmišljam o tome kako možda zaista postoji neko na ulici ko nema pojesti, neko kome je dijete bolesno, neko ko nema drugog izlaza osim da prosi… Ali, kako da znam u moru prosjeka da je baš on taj?
Ili mi padne na pamet koliko se novaca skuplja nekim humanitarnim akcijama s pozivima na broj da bi se izliječilo neko bolesno dijete. Da bi se spasila majka neke bebe. “Okrenem” na neku od muzičkih televizija i tamo vidim zastave država iz kojih idu želje i pozdravi. U stilu: “Pozdravljam ženu na kauču do mene…” I čini mi se da je najviše poruka s našom zastavom.
Kada daješ dvije marke (jedan euro) za zdravlje nekog djeteta, za pomoć postradalima od poplava, to izgleda možda puno. Ali, kada pozdravljaš preko TV-a ženu na kauču… to je neprocjenjivo!
Vrlo često pomislim kako bi dobro bilo da sam neki član upravnog odbora Bundesbanke, da svako jutro razmijenim i usitnim u banci 100 maraka (50 eura) i krenem pješice od stana na Grbavici do Baščaršije. Mislim da bi mi za odlazak i povratak kući taman doteklo.
A ja bih rahat okajao sve svoje grijehe i prikupio sevape..
