Ovaj omaleni veznjak bio je u srcu svih španskih trofeja. Igrački procvat doživio je relativno kasno, s 28 godina. U sljedećih pet sezona dao je najbolje Barceloni i Španiji. Možda ni jedan igrač nije mogao kontrolirati posjed lopte kao Xavi. “Blaugrana” i “furija” redovno s njim na terenu imale posjed lopte između 60 i 70 posto. Njegova dodavanja bila su gotovo nepogrešiva, preko 90 posto, ponekad su išla i do maksimalne “stotke”.
Nevjerovatne brojke ako uzmemo u obzir koliko je Xavi bio kreativan. Jedini je igrač koji je bio asistent u dva finala Evropskog prventsva. Uvijek je razmišljao nekoliko poteza unaprijed, odabirući najbolje rješenje. Kad je trebalo držati loptu i igrati na kratka dodavanja, to je i radio. Kad je trebalo gurnuti dubinsku loptu, precizno bi pronašao saigrača u najboljoj poziciji.
“Izgubili smo jedinstvenog igrača u reprezentaciji, bit će teško pronaći sličnog. Xavi je fantastičan, nedostajat će mi. Bio je ključni igrač za način na koji je igrala Španija”, kazao je selektor Vicente del Bosque.
Protivnici Xaviju nisu mogli oduzeti loptu. Bio je veznjak koji je svojoj ekipi garantovao dominaciju na terenu. U eri tiki-take, doveo je klub i reprezentaciju do najvećih uspjeha. Xavi je sedam puta bio državni prvak, s Barcelonom osvojio i tri naslova evropskog prvaka, brojna domaća i međunarodna priznanja. Malo je onih u historiji koji se mogu pohvaliti s toliko trofeja. Pobjeda nad Manchester Unitedom na Wembleyu 2009. i protiv Italije u Kijevu 2012. samo su dvije od njih.
Xavijevo naslijeđe ne čine samo trofeji već i sposobnost igranja nogometa u eri obilježenoj atletizmom. Danas su igrači prije svega atlete, a tek onda nogometaši. Za razliku od nekad, kad su se momčadi slagale oko tehnički dotjeranih igrača, želja da se ide brže, više i jače, odbila je mnoge trenere da vjeruju igračima niske građe, kakav je Xavi. Centralni vezni igrač treba trčati, trčati i trčati. Kakvo je osvježenje u svemu bilo imati igrača kao što je Xavi, koji je zakratko zaustavio takav trend. Uz Lionela Messija i Andresa Iniestu, bio je član ekipa koje su igrale prekrasan, tehnički nogomet, sve dok nisu pretjerale sa svojom filozofijom dodavanja.
Gdje će historija smjestiti Xavija? U toj raspravi treba prvo definirati poziciju središnjeg veznog igrača. To nije zadnji vezni, koji više pazi na odbranu, kao primjerice Claude Makelele. To nije ofanzivni vezni kao što je bio Zinedine Zidane.
Nikad oko jasne pozicije igrača neće postojati konsenzus. Ipak, centralni vezni trebao bi biti u sredini formacije 4-4-2, povučeno u sistemu 4-2-3-1 ili u ulozi ne-napadača u sredini koju čine trojica igrača u formaciji 4-3-3, 5-3-2, 3-5-2 ili 4-5-1.
Centralni vezni igrač drži sredinu terena, njegov pozao je da upravlja igrom. Kao što je to Xavi radio u vremenima dominacije Španije i Barcelone. Puno toga treba uzeti u obzir: sposobnost, trofeje, stvoreno naslijeđe, dugovječnost. Zato usporedba igrača iz različitih era nikad nije laka. Naveli smo igrače, koji po našem mišljenju, ulaze u konkurenciju.
Rainer Bonhof (Njemačka): Hvaljen zbog jednog od najjačih udaraca u historiji nogometa, puno je golova zabio iz daljine. Bonhof je bio “stroj” u klubu i reprezentaciji ’70-ih, osvjao je trofeje s Njemačkom i Borussijom Monchengladbach.
Mario Coluna (Portugal): General na terenu i kapetan najbolje Benficine generacije u historiji koja je s Eusebijom dva puta bila evropski prvak u ’60-ima. Predvodio je Portugal do polufinala na Svjetskom prvenstvu 1966. u Engleskoj.
Edgar Davids (Holandija): Poznat pod nadimkom “pitbull”, ganjao je protivnike po terenu, oduzimao im lopte u čvrstim dvobojima prije nego što bi započeo napade. Bio je ključni igrač u uspjesima Lippijevog Juventusa. Bio je u timu Van Gaalovog Ajaxa koji je osvojio Ligu prvaka.
Didi (Brazil): Izabran je za najboljeg igrača Svjetskog prvenstva 1958. godine. Bivši igrač Fluminensea, Botafoga i Real Madrida izumitelj je slobodnog udarca “suhi list”. Dominantan na sredini terena u svim utakmicama koje je tadašnji Brazil igrao na svjetskim prvenstvima.
Falcao (Brazil): Najbolji centralni vezni na početku ’80-ih. Nogometnoj sambi dodao je evropski “mozak”. Bio je središte velike brazilske generacije koja je igrala možda i najljepši nogomet. Predvodio je Romu do povijesnog naslova italijanskog prvaka.
Gerson (Brazil): Didijev nasljednik, možda i jednako dobar. Bio je superstar na SP-u 1970., kontrolirao je sredinu terena i bio najbolji igrač finala protiv Italije kada je postigao pogodak s distance.
Lothar Matthaus (Njemačka): Legendarni veznjak koji je odigrao rekordnih 150 utakmica za njemačku reprezentaciju. Dva desetljeća bio je u vrhu evropskog nogometa. Kompletan igrač koji je jednako bio dobar u napadu i odbrani. Zvijezda u osvajanju svjetskog naslova 1990.
Johan Neeskens (Holandija): Nevjerovatan igrač iz ere Cruyffovog “totalnog nogometa” u Ajaxu i reprezentaciji početkom ’70-ih. Bespoštedni borac s pobjedničkim mentalitetom, često je i sam postizao pogotke.
Wolfgang Overath (Njemačka): Bio je toliko dobar da je pored njega veliki Günter Netzer skupio tek 37 nastupa za reprezentaciju. Overath je bio genije s loptom, njegova ljevica stvorila je brojne šanse saigračima. Bio je najbolji na SP-u 1970., inspiracija za generaciju koja je četiri godine kasnije kod kuće osvojila naslov.
Andrea Pirlo (Italija): Najbolji centralni vezni na planeti od 2003. do 2007. godine. Pirlo je diktirao Milanovu igru kao što je to Xavi radio u Barceloni. U Juventusu je osvježio karijeru, dugo traje na vrhu.
Frank Rijkaard (Holandija): Jednako dobar i u odbrani, Rijkaard je bio članom velikog holandskog trojca Van Basten–Gullit–Rijkaard u kasnim ’80-im i ranim ’90-im. Lale i Milan tad su pokorili Evropu. Tjelesno i mentalno, Rijkaard je bio kompletan igrač.
Jean Tigana (Francuska): Motor francuske ekipe koja je bila evropski prvak 1984. godine. Tigana je bio članom vjerovatno najboljeg veznog reda u historiji evropskog nogometa koji su činili još Alain Giresse, Jean Fernandez i Michel Platini.
