U svom dnevniku izgleda kao da se Strelkov distancira od srpskih zločina počinjenih u Višegradu, rekavši da je želio boriti se u ime običnih Srba.
Dnevnik nije jedini dokaz da se Strelkov borio u Višegradu. Mikhail Polikarpov je 2000. godine objavio knjigu u kojoj su opisani ruski dobrovoljci – većinom “ideološki” monarhisti, Kozaci, Komunisti i “ljubitelji rata” – koji su se boriti na strani Srba, a protiv Bosanaca i Hrvata.
Opisivajući prvu veću operaciju Vukova iza neprijateljskih linija, Polikarpov navodi:
“Pet Rusa, naoružanih do zuba, popelo se na uzvišenje. Iskusni vojnik ‘Ace’ je otišao u borbu naoružan automatskom puškom s pet šaržera.
U drugoj epizodi, detaljno je opisana zasjeda koju su Rusi napravili Bošnjacima:
“Dva muslimanska borca su u blizini bunara sjekli drva i nosili vodu. Između njih i sakrivenog ‘Acea’ bila je livada, kao i dvije ulice . Iznenada su se oba ‘Turčina’ sa automatskim puškama počela približavati tačno mjestu gdje se krio ruski dobrovoljac.
Na izmješanom ruskom i ukrajinskom, ‘Ace’ im je rekao da “dodju ovdje” i uperio pušku u njih. Muslimani su se zaledili od iznenađenja. Njihove automatske puške su visile na njihovim leđima i neprijatelj ih je uhvatio nespremne. Jedan od njih, bijelog lica, klimavim nogama je krenuo ka Ace-u. Drugi je iznenada počeo da bježi.
Rus je zapucao na kratko i na leđima vojnika su se pojavile dvije rupe. Drugi je potrčao za prvim. Ace je stisnuo obarač ponovo i rafal metaka pokidao je krvave komade muslimanskih leđa. Saša (drugi član Carskih vukova) je potrčao i dokrajčio jedno od tijela koje je ležalo. “
U Strelkovom dnevniku, srpske kolege su opisane kao kukavice bez vojne discipline čiji je glavni cilj pljačka.
Iako je naveo da ni Muslimani ni Hrvati nisu bili bolji u izvršenju zlodjela, srpske postrojbe nisu ostavile dobar utisak na Strelkova.
Jednom prilikom, Srbi su pustili Ruse da budu izloženi, a potom odložili svoju intervenciju.
Strelkov i njihova grupa su morali da se povuku dok su bili pod vatrom i to im je odnijelo mnoge žrtve. Ruski borac je bio vrlo pažljiv u izražavanju svog olakšanja po pitanju granate koja je pala u blizini grupe djece, a nije eksplodirala.
Kada je selo Pretiša bilo konačno zarobljeno, Strelkov je opisao pljačku sela od strane oko 70 srpskih vojnika kao “živopisnu”.
Iznenada su začuli buku, neprijateljski meci su počeli letjeti, pljačkaši su se skrili, a vremenom je neprijateljska vatra utišana dvjema mašinkama.
U drugoj raciji, Rusi su se pridružili Srbima u napadu “spaljena zemlja” na selo Tvrtkovići, u kojem su Srbi “malo pljačkali, pa spalili selo”.
Strelkov se vratio u Rusiju u aprilu 1993. i bio je veoma ponosan na svoju ulogu u ratu.
“Možemo samo reći da smo ponosni na naš mali, ali značajan doprinos zaštiti srpske Bosne, očuvavajući tradicionalno rusko-srpsko bratstvo”, napisao je u zaključku svog dnevnika.
